Jedan takav primjerak upoznala sam kao djevojka koja je tek završila fakultet i pokušavala pronaći neki posao. Slala sam molbe na sve strane, neki su ljudski odbijali odmah, a ja sam ih cijenila mnogo, jer mi nisu davali lažnu nadu. Više sam se užasavala onih koji su mjesecima znali obećavati, očekujući da ću se ja u međuvremenu sjetiti da im nahranim ego i novčanike nekim skupim poklonom ili primamljivom svoticom. Sada sam velika cura. Već odavno osjećam onaj unutrašnji signal da je nastupila readaptacija. Zadovoljna sam kada ostvarnim manje želje, srećna kada se ispune one velike. A onda se u nekom kontekstu pojavi gorepomenuti primjerak da me podsjeti kako me je mjesecima zavlačio, pozivao na razgovore koji nisu urodili mojim zaposlenjem, da bi poslje mnogo izgubljenog vremena shvatila da sam bila obmanjivana taman dovoljno dugo da njegov potomak stasa i zauzme moje mjesto.
Prezir je osjećanje koje subjekat osjeća prema nekome ko je svojim postupcima obezvrijedio neku od odnovnih ljudskih vrijednosti.
Sada je taj primjerak moj »kolega« po struci. Gleda me sa nevinim smiješkom, kao da se nikada ranije nismo ni vidjeli ni razgovarali. Ravnopravni smo. Da postoji nešto patološko u našoj vezi vidi se samo iz toga što stalno ima potrebu da mi se obraća, da bude tu negdje, da ispituje kako mi je, kako sam došla tu gdje sam…
Ljubomora je vrsta straha, ili preciznije straha od gubitka.
Zato svima koji tragaju za zaposlenjem želim da ga dobiju, jer oni koji ne traže ribu već štap za pecanje ne čine ništa loše i zaslužuju priliku. Vjerujte u sopstvenu dobrotu, sposobnost i istrajnost, i nemojte dozvoliti da vam to iko oduzme.
Zloćka
