Planeta Srbija

STR “Pamti dobro” i STR “Uvaljivač” su kultna imena malih biznisa sa ćoška. Američki gledano, “biznis” je bukvalno izraz za sve—od prodaje limunade na ulici (to kod njih samo i ima) do Microsofta. Naši preduzetnici imaju običaj da u nedostatku inspiracije biznis krste istim imenom ili kombinacijom imena koja su već dali svojoj djeci.

Marty Neumeier, autor kultne knjige Brand Gap, piše fantastičnu seriju tekstova o brendingu i odabiru imena.

Slučaj “Zlatnog Papagaja” prvi je primer uspešne negativne reklame. Gile je pevao o snobovima kojim tata plaća sve račune i koji sa žurke na žurku idu skupim kolima i – gazdi je porastao promet.

Na prvi dan proleća ’99, u očekivanju bombi Nato-pakta sedela sam sa Giletom i pokušavala da dokučim misteriju Zlatnog papagaja. Uvek me zanimalo koja ga je slika naterala da je napiše. – Prolazio sam ispred Papagaja i video neke pankere kako se gađaju sa nekim šminkerima koji su tamo pijuckali piće… Ja sam prvi put ušao tu kad smo snimali spot… Posle, na našu petnaestogodišnjicu, dobili smo telegram podrške od Zlatnog papagaja… Mi smo sa vama, napisali su.

– Isidora Bjelica, Apostoli Urbanog Beograda

Shannon – Let the Music Play

Neki dan sam bio na sajtu najuticajnije brending agencije na svijetu, Wolff Olins. Iako sam otišao sa nakanom baš da razgledam web dizajn analogan komunističkoj zaostavštini koji njeguje jedna tako moćna agencija, dočekalo me iznenađenje! Totalna Web 2.0 priča u stilu novog minimalizma i nove parole: brend je platforma i brend je link.

Da li mi živimo na pogrešnom mjestu, a ne radimo ništo pogrešno, ili je Web 2.0 zaista postao trend koji se uvukao i u pore advertajzing-brending agencijaša? Ili se Wolff Olins još jedared izglupirao kao onomad sa rebrendiranjem PwC Consultinga u (zakaj ja ne volim) “Monday”, ili skorašnje hajke povodom olimpijade u Londonu 2012.

Prenoseći vijest o hapšenju Stanka Subotića, veliki broj medija je direktno citirao biografske podatke sa njegovog zvaničnog sajta. Dobri primjeri su tekstovi objavljeni u Večernjim Novostima, Dnevniku i Mondu. Politika i Press Online su prateći ovaj događaj koristili Subotićeve fotografije koje su dostupne za objavljivanje u foto galeriji sajta.

Pored zvaničnog sajta, koji je pregledan i dostupan na pet jezika, velika baza podataka o Subotiću se nalazi i na Wikipediji, i to ponovo na pet jezika.

Skoro smo Dule i ja tokom blejanja u Plazmi konstatovali da su društvene mreže naduvale najveći balon posle dot-coma i da ih čeka ista sudbina. U komentarima prethodnog teksta povela se diskusija da li je Facebook PR kanal, gdje je Miloje iznio primjer iz prakse u Srbiji gdje je jedna firma dobila publicitet na RTS-u (državna TV bato!) zahvaljujući isključivo ciljanom i ranije osmišljenom “minglovanju” sa pravim ljudima preko Facebook profila.

Na ES je prije dvije nedelje vođena konstruktivna diskusija o propasti Facebooka i neprofitabilnim poslovnim modelima na kojima su zasnovane društvene mreže. Diskusija je okupila neke naše poznate Internet privrednike, vrijedi pogledati.

Gru – Petak

Istoričari advertajzinga nemaju lijepe rječi za Rossera Reevesa. Neskriveno je prezirao ono što je danas posebno u modi – inteligenciju javnosti. Otac je stereotipnog „hard sell“ oglašavanja, a tajna prodaje prema njegovim rječima ne leži u „dubinskim frojdovskim tehnikama“ već u starom dobrom upornom ponavljanju i privrženosti jednoj te istoj prostoj poruci koju gledalac može lako upiti. Postoji samo jedan pouzdani metod ubjeđivanja potrošača da kupe reklamni proizvod – jedinstvena prodajna ponuda (Unique Selling Propostion). Reaves je bio taj koji se prvi dosjetio da Colgate zubna pasta „istovremeno osvježava vaš dah dok čisti zube“.

Rješite se peruti uz Head & Sholders. Red Bull daje ti krila. Cijeli svijet besplatno telefonira preko Skypea. Na Internetu snaga jedinstvene prodajne ponude dobija svoje puno značenje. Po mom mišljenju najbolje osmišljeni USP u sebi genetski nose „virusnu klicu“ (viral code) koja djeluje zarazno na ljude. Google je tvoj prijatelj. Domino pizza koju dobijate besplatno ako vam je ne dostave za 30 minuta ili manje. Ili M&M bombone čija se mliječna čokolada topi u vašim ustima, a ne u rukama.

Dobar glas se daleko čuje, a loš još dalje. Čitaj: kontraverzne nuspojave oko štetnosti Red Bulla. Kao i najbolji virusi, jedinstvene prodajne ponude za najveće brendove današnjice su „labarotorijski“ razvijeni. Vjerovatno znate priču o Marlboro Menu. Ne, ne mislim na onu da je glumac iz kampanje ironično umro od raka. Već na onu drugu, da su Marlboro originalno bile ženske cigarete koje je Leo Burnett transformisao u sve ono što danas vežemo za ovaj brend. Burnett je vidio Matrix na naslovnici časopisa Time koji mu je stajao na astalu. Ipak, mnogo zanimljivija je priča o korjenima Red Bulla, koja i nije tako stara, datira iz osamdesetih godina. Ovo energetsko piće prije nego što ga je Dietrich Mateschitz odnio u Austriju, pod imenom Krating Daeng pili su na Tajlandu kamiondžije, bauštelci i zemljoradnici.

Simpatično istraživanje onlajn PR agencije Immediate Future. Napravljena je lista top 25 brendova na Internetu. Uz već postojeće termine cyberspace, digital, online, ovaj put je iskorišten u aktuelni termin social media koji obuhvata sve popularne Web 2.0 rječi. Što će reći: blogovi, forumi, diskusione grupe, društvene mreže, YuoTube, Flickr, podcast i videocast, wikiji i virtuelni svjetovi. Obratite pažnju na poređenje sa Interbrendovom listom top 100 brendova u fizičkom svijetu.

Sa iste lokacije, odličan rječnik onlajn PR žargona.

Da li vam išta znače imena kompanija HTC, Flextronics, Cellon, Quanta Computer, Premier Imaging, Wipro Technologies, Compal Electronic? Vjerovatno ne. Ove kompanije dizajniraju i proizvode 70% PDA uređaja, 65% laptopa, 30% digitalnih kamera, 20% mobilnih telefona na koje veliki američki i japanski brendovi HP, Dell, Motorola, Sony, pa čak i Apple samo lijepe vlastite etikete. Radi se o vrlo zanimljivoj temi broja iz Business Weeka, koja datira iz 2005. Dok su dalekoistočni proizvođači do skora samo proizvodili uređaje za Amerikance i Japance, sve češće pored proizvodnje, njima je prepušten i kompletan dizajn proizvoda. Zbog nametnutog tempa u izbacivanja novih modela na tržište, krenulo se prvo sa low-end proizvodima, ali granica se polako pomjera nagore.

Posle napuštanja proizvodnje i sada kada se R&D (istraživanje i razvoj) u domenu dizajna proizvoda outsourcuje trećim igračima, core bizis velikih brendova postaje isključivo brend menadžment. Preuzimanje većinskog udjela u Frog designu od strane Flextronicsa od prije 3 godine, govori u prilog ovome.

Noćas sam tokom rutinskog surfa iskusio vješt primjer oglašavanja. E*Trade je na sajtu New York Timesa zakupio odično mjesto za promotivni baner. Iako se o radi o sićušnom baneru koji je velik svega 88×30 piksela, pozicionaran je vrlo vješto pored forme za pretraživanje gdje uobičajeno dolazi taster “search” (“pronađi”). U ovom slučaju “search” je zamjenjen reklamom, te lukavo kamufliran par piksela niže. Ovim surfer namjernik olako rutinskim klikom na dugme pored forme za pretraživanje odlazi na sponzorisani sadržaj E*Tradea.

Da pređemo na srpski sa ovim serijalom. Good case practise ne razumeju ipak svi. Evo nas i u drugom delu. Ovaj put je u pitanju brending. Osuši se Miloju grlo pričajući o Press i Media kitu i neophodnosti istog na sajtu. No izgleda da ljudi ipak ne slušaju…

Verovatno ste došli u priliku da radite neki letak ili pripremate za štampu neku brošuru ili šta već. Isto ste tako tom prilikom imali potrebu da stavite logo sponzora koji naravno nemate, jer vam na zahtev o logotipu već 2 dana niko ne odgovara a rok završetka je juče. Super, upuštate se u neviđenu avanturu nalaženja alternativnog načina:

1) skidate sa googla 100×30px veliki logo menjate mu veličinu stavljate ga, liči kad se pogleda iz daljine… RUŽNO

2) krećete da vektorizujete logo, super vam ide, ona mrežica je malo smor, izbaciću je, mrzi me da je crtam… DANGUBNO, ČESTO NEISPRAVNO

3) ko ih šiša što ne odgovaraju na mail, imam dokaz da sam poslao ne mogu mi ništa… POGUBNO PO BUDUĆNOST

Sve se ovo upravo rešava upravo media/press kit-om na kome izmedju ostalog od potrebnih resursa (podaci o organizaciji, saopštenja za štampu) o samom privrednom subjektu možete i staviti logo i sve što ide oko toga. Savršen primer za to je USAIDov sajt (mi možda znamo zašto, ali Amerikanci znaju kako!):

Izgleda da ipak Milojeva priča nije toliko prazna, i da to nije čisto da se popuni vreme u predavanjima. Umesto da odgovarate po svakoj pripremi za štampu nekom nervoznom klincu poput mene, koji ima rok za juče, media/press kit štedi vreme obema stranama. I ono što je još bitnije to su kao što ime i kaže brand guidelines. Nisam previše upoznat sa stanjem kod naših firmi, ali je u većim stranim firmama uglavnom regulisano na koji način se može pojaviti logo na nekom štampanom odnosno web dokumentu (za šta je USAID zaista odličan primer). Na osnovu ovoga se razlikuju tzv. brand aligned pojavljivanja u javnosti i ona koja to nisu. No da ne davim previše o brendu mislim da Vam je jasna suština cele priče.

Ne čitam blogove o marketingu i medijima, niti sam ih ikad čitao. Ako mene pitate, prevelika količina šuma u odnosu na inspirativne tekstove. Kako još uvijek nisam naišao na neko pregledno mjesto koje bi dnevno ili nedeljno pratilo kompletnu industriju, ono što mogu da vam preporučim jeste Power 150 lista magazina Advertising Age. Na njoj se nalazi izlistano 486 blogova koji su rangirani od prvog ka poslednjem.

Nastavak dokumentarca “Vidimo se u čitulji” u interpretaciji košarkaša Darka Miličića, “Uspomena na Mihajla Divca” zabilježio je skoro 60 hiljada pregleda u jednom danu na YouTube. Ovaj servis postaje ozbiljan medij i u domaćim okvirima, što nagovještava i značajnije buduće gerilske kampanje na ovom terenu. Link na video mi je juče poslao Nebojša, par sati neposredno nakon postavljanja, što ilustruje da se informacija o video zapisu širila viralno kroz mail i instant messangere.

Ažurirano: 5 minuta nakon što sam objavio tekst ovdje sa 50.000 pregleda u naslovu, ažurirana cifra na YouTube se povećala na 58.000.

Kao što je već prije tri dana Dragan Varagić primjetio, zanimljiv buzz se podigao na Elitesecurity oko trećeg mobilnog operatera u Srbiji. 23.000 pregleda teme i preko 300 odgovora u dva mjeseca su jako dobre polazne cifre za buzz na srpskom Internetu. Veoma je bilo zanimljivo pratiti i igru oko imena trećeg operatora: Mobilkom, Topnet, Novi Operater i najzad Vip Mobile.

Izbor istog imena kao i Hrvatskoj je bio sasvim logičan, s obzirom da je na iz Hrvatski preuzeti brend, prošle godine u procesu rebrendiranja potrošeno milion ipo evra. Aleksandar Milošević je eksluzivno na ES prelomio vijest o imenu novog operatera, što je čini mi se bila i Internet ekskluziva. Ovim potezom, Vip mobile (Mobilkom Austria AG) je još jedna velika kompanija u nizu koja je shvatila i iskoristila potencijal domaćeg Interneta za lansiranje novog proizvoda. Elitesecurity.org (ES) broji 150.000 članova i predstavlja najveću tehničku zajednicu u ovom dijelu Evrope.

Slušam u poslednje vrijeme mnogo plitkih priča o korištenju Web 2.0 servisa u onlajn PR svrhe. Da li se to meni čini da je u SEO segmentu tržišta već isuviše velika gužva od koje ne može da se diše, pa „partizanija” („hajdučija” ako vam je milije) uleću i u PR vode. Amateri koji nemaju blagog pojma prosipaju kad ikad izvaljene fazone: okači kratki video klip na YouTube, „uleti” na prvu stranu Digga, pozicioniraj se u listi popularnih tagova na del.icio.us, „turi” tagove i RSS sindikat na svoj sajt, otvori promotivni blog, „podmaži” Wikipediju, „uguraj” API, Longtailuj prodaju i resurse…

Okej, uradite sve to. Ali, šta ste postigli time? Odnosno, pravo pitanje jeste šta ste uopšte htjeli da postignete? Ono što kažu Dragan i Ilija iz prve ruke: „Digg je jedino dobar da (nakratko) privuče pažnju, odnosno da poveća izloženost sajta. Apsolutno ni za šta drugo.” Samim tim ono što trebate da imate na umu jeste da novi promotivni kanali ne mogu da zamjene odavno ustonovljena pravila igre. A ona su vrlo prosta: gerila ima smisla kad u pozadini stoji šira i pažljivo osmišljena strategija sa precizno definisanim krajnjim ciljevima. U suprotnom, džaba ste krečili.

Sjećate li se agresivne reklamne kampanje MC – ja sam centar svijeta? Tvornica Duvana Rovinj je pod maskom muzičke onlajn zajednice mladih ljudi sa Balkana krajem 2003. pokrenula na ovim prostorima i do dan danas najveću teaser kampanju ikad. Paralelno, u Hrvatskoj, BiH i Srbiji gradove su preplavili MC bilbordi. Redovno je bilo i bombardovanje TV reklamama; kako sa državnih, tako i sa privatnih televizija. Letimičnim pogledom na sajt Music Cluba gdje sem par banera na kojima se promovišu Respekt cigarete i zapuštenog foruma, nema ničeg drugog, dovoljno govori o ogromnom fijasku ovog projekta.

Čak i ako eliminišemo mišljenje da je agresivna promocija MC sajta bila samo povod i maska za oglašavanje novog brenda cigareta za teen populaciju, jasno se vidi da je TD Rovinj propustila ogromnu šansu da prva stvori vlastitu varijantu balkanskog MySpacea. Za ovaj ogromni promašaj je očigledno kriva advertajzing agencija koja je vodila projekat. Preciznije, njeno nepoznavanje Weba kao medijuma. Moje iskustvo u saradnji sa ljudima iz advertajzinga na Web projektima jasno kaže da advertajzeri nemaju blagog pojma o Webu. Jednostavno ti ljudi i agencije u kojima rade ne razumiju suštinu i prirodu Weba. Na Internet uobičajeno gledaju kao na fancy dinamičnu igračku za kreativno iživljavanja lišenu ograničenosti papira i TV reklame, za maksimalno pumpanje vlastite kreativnosti. Uobičajen output takvog pristupa su nedefinisane flash instalacije, bez realne upotrebljivosti po doživljaj korisnika. Dovoljno je samo da pogledate sajtove vodećih svjetskih Ad agencija i biće vam sve jasno. Odavde i staro pravilo: Nikad ne dopustite advertajzing agenciji da vam radi sajt. Čak i one same, tj. one sa nešto mudrijim menadžmentom, angažuju profesionalce sa strane da im dizajniraju kompanijske sajtove, iako one same u okviru total advertising ponude nude ovu uslugu.

Na Wiredu ima uvijek štošta zanimljivo da se nađe. Poslednja priča koja mi se dopala jeste ona o najskupljim mobilnim telefonima na svijetu. Počev od zlatne Nokije 8800 po cijeni od 1.800 dolara (ima ga i na eBayu za trećinu tih para), dijamanskih Motorola i Samsunga, do telefona GoldVish u iznosu od vrtoglavih 1.3 miliona dolara! Najskuplji Vertu model, na ovim prostorima najpoznatiji brend luksuznih telefona, košta tričavih 310.000 dolara. Za iste pare možete da pazarite Lamborghini Diablo.

Što se tiče ponude mobilnih telefona na našem Internetu, izvrsni MobilniSvet.com je alfa i omega domaće scene. Jedan od najprofesionalnijih domaćih sajtova uopšte.

Za nas koji se bavimo i pratimo onlajn PR jedna vrlo zanimljiva vijest. Izgleda da se srpski Web konačno uozbiljuje. Ulazak velike domaće PR agencije na Internet tržište nagovještava nekoliko stvari. Da li je srpska privrede spremna za onlajn PR, ili se radi tek o izviđanju terena i zauzimanju početnih pozicija. Definitivno, vidjećemo tokom ove godine. Takođe biće zanimljivo pratiti i reakcije drugih velikih domaćih PR agencija, ali i nešto manjih agencija koje već par godina nude onlajn PR usluge domaćem tržištu.

Povodom najave da agencija McCann Erickson PR priprema da ponudi svojim klijentima sistemsku brigu o njihovoj cyber reputaciji, direktor mr Borislav Miljanović kaže sledeće: „Da odgovorim na vaše pitanje, naravno da ćemo uzeti na sebe brigu o kreiranju, pozicioniranju i ažuriranju veb sajtova klijenata, jer smatramo da upravo osobe, čiji je posao komunikacija kompanije, treba da imaju „sve konce ovog posla u svojim rukama”, ali ćemo i motriti kakve su reakcije internet javnosti na poslovne poteze kompanije i kreirati online PR kampanje, odnosno bavićemo se onim što se obično podrazumeva pod pojmom „reputacija kompanije u virtulenom prostoru”. Da bi uspešno obavili i ovaj posao i time opravdali epitet najveće specijalizovane PR agencije u pregovorima smo sa osobama koje mogu na sebe da preuzmu zadatak formiranja i uhodavanja ovog novog sektora koji bi sa radom trebalo da počne tokom januara 2007”.

Da je Steve Jobs najbliži statusu Micka Jeggera u glamuroznom svijetu informacionih tehnologija i potrošačke elektronike ne treba posebno ni naglašavati. Sinoć po našem vremenu ste mogli da prisustvujete ekvivalentu finala svjetskog prvenstva u fudbalu za tech geekove. Jobs je držao čuveni Keynote, milioni fanova širom svijeta iz sekunde u sekund su pratili, kao u stara dobra vremena kraj radio tranzistora, šta to novo Apple lansira na tržište. Fenomenalan i do sada rjetko viđen primjer totalne dominacije nad Internetom prilikom lansiranja proizvoda. Bio sam na slavi kod prijatelja, pa sam preskočio kompletan show, ali po povratku kući bukvalno su me zasuli IM poruke o prvom Apple iPhone mobilnom telefonu. Fetiš ostaje fetiš. Naravno, akcije na berzi su pratile ritam Interneta.

Inače, skoro sam naišao na odličan sajt na kome se nalazi gomila tekstova o istoriji Applea. Možete mnogo toga naučiti o samom menadžmentu i marketing kompanije, koje bio ko u Appleu, kako je i zašto Jobs najuren, kako su donesene odluke o nekim ključnim proizvodima, koji ljudi su prodavali Apple proizvode…

Postoji nešto što se zove staž i pripadanje zajednici. To se uredno njeguje na svim većim onlajn zajednicama i zna se da striktna pravila u principu važe za nove i nedokazane članove. Ako dugogodišnji i dokazani članovi ne mogu da se osjećaju kao kod kuće, to onda nešto debelo ne valja. Šest puta je skuplje pridobiti nove potrošače, nego zadržati postojeće. Odavde i poznata onlajn praksa da će sve velike ajkule radije kupiti već izgrađan sajt, tj. kupiće formiranu zajednicu iliti popularno «komjuniti», umjesto da ispočetka ulažu resurse u pravljenje vlastite zajednice od nule. S druge strane, jedan od najčešćih poslovnih modela vlasnika zajednica jeste upravo želja da ih kupi neka veća riba. Poslovno gledano, svi su zadovoljni. Da li je baš tako? Šta je sa članovima koji su u stvari duša jedne zajednice? Rumunski Urbae je prvo kupio Poljubac.com, da bi nešto kasnije preuzeo i drugi poznati domaći dating sajt LoveDelux.com (LDL), sa pokušajem da ih spoji u jedan.

Kako sam sasvim slučajno preko nekih insajderki dobio neke zanimljive linkove i iscrpan info o ovom udruživanju, bilo mi je interesatno da napišem nešto na ovu temu, pogotovo u situaciji da se radi o komercijalnom domaćem sajtu. Brak iz interesa kako su to neki prokomentarisali, očigledno je izveden na vrlo nespretan način. Urbea je krenula sa željom da sadrži neke dijelove LDL-a, mada ni oni nisi sigurni koje. Novo stanje korisnici su prokomentarisali kao «sporo, glupo i totalno nepregledno», a pominjao se i izraz «rumunska poslovnost». Traljavo izvedeno prebacivanje baza podataka sa profilima članova LDL-a u novi zajednički sistem imalo je kao posledicu da ogroman broj članova nije u mogućnosti da se loguje na svoje stare nikove. Ovo je tek stvorilo novu zbrku sa aspekta digitalnog identiteta, jer se godinama građena reputacija, kontakti i veze sa drugim članovima nepovratno su jednim potezom nestali preko noći.

Tu muke tek počinju. Urednici Urbae očigledno nisu ispoštovali staž i ranije zasluge pojedinih članova LDL-a, koji su svojim angažmanom godinama izgrađivali taj sajt, pa su im sve privilegije ukinuli i izjednačili ih za ostalom korisničkom masom. Nedovoljno iskusna nova Urbae urednička ekipa nije se najbolje snašla ni u situacijama kada sukobi između članova prevazilaze klasične forumske svađe i u igri se pojavljuju puna imena ljudi, njihove kućne adrese, brojevi telefona, lične privatne prepiske, prijetnje sudom i sve to u kontekstu cyber-prostitucije. Radi se o značajnom problemu sa aspekta onlajn reputacije. Urbae je očigledno izabrala taktiku «neobavještenosti» i ignorisanja kao optimalnu. Od zanimljivih citata ljudi iz Urbae tima izdvaja se: «prijatan vikend, vidimo se u ponedeljak». A preko vikenda, dok su moderatori na «zasluženom» odmoru, korisnici hoće međusobno da se poubijaju. Zanimljivih bisera ima još, npr. neko iz uredničkog tima o pravilima servisa za koji radi napisao je sledeće u jednoj od diskusija: «Hvala vam što ste postavili pravila tako da ih svi vide. Pošto se pravila nalaze na dnu strane kao link, retko ko na njih obraća pažnju.» Totalni amaterizam. Odavde i klasična reakcija 200-njak članova LDL-a koji su kolektivno napustili Poljubac Urbae i utičište potražili na novoformiranom sajtu LudiLend (naziv izveden iz LDL skraćenice sa ciljem da se asocira na raniji komjuniti). Slučaj na Poljubac Urbae nije usamljen. Akvizicijama sajtova korisnici padaju u milost i nemilost novog vlasnika. Samim tim, prije prodaje osim razmišljanja o bilansu vašeg računa u banci, sjetite se i vaših korisnika.

Da se nadovežem na Goranove i Peđine tekstove na temu ovogodišnje ličnosti godine prema Time magazinu.

I Time je izgledao požurio ili možda na vrijeme najavio konačnu pobjedu bezlične mase. Uvijek mi je bio fenemen što na zapadu u govoru egzistira termin „15 minuta slave”, koji se najčešće prepisuju Andyju Warholu. S druge strane, kod nas se uvijek govori o „5 minuta slave”, ponajbolje predstavljenih u tekstu Duška Trifunovića „Šta bi dao da si na mom mjestu”. Uvijek sam ovdje izvlačio paralelu oko raznih parametara sa različitim ljudima, uključujući i cijenu, za zapad je sve išlo minimum 3x više. Aktuelna Web2 demokratija na Webu, da li prividno ili stvarno nagovještava pobjedu malog čovjeka. Konzumenti su postali producenti. Masovni amaterizam u poslednjih nekoliko godina je proizveo amaterski entertainment. A gdje je entertainment, tu su i zvijezde. Specifičnost novih Web zvijezda ogleda se u jednokratnoj slavi, ovjekovječenoj u 30 sekundi dužine video klipa. U drugoj polovini minute vi ste već na sledećoj strani, istog ili drugog sajta, zaokupljeni nekim drugim sadržajima.

S druge strane, Internet je i dalje jedan od PR kanala koji je svakim danom sve moćniji i moćniji. Samim tim, za uspijeh duži od 30 sekundi i dalje će biti zaslužni spin doktori. Od Vještice iz Blera, preko Keyra Augustine i Lonelygirl15, do aktuelnog Borata koji je orobio bioskopske blagajne, u pozadini stoje PR magovi koji poznaju sve tajne WWW džungle.

Razmislite o ljudima iz vaše bliže lokalne okoline koji su uspjeli u biznisu. Bilo kom biznisu. Ono što je karakteristično za njihov uspijeh da o njemu u vašoj sredini kruže brojne priče, uobičajeno sa raznim pikatnim detaljima o početnom kapitalu, prvom «nabačenom» poslu, kvalitetu robe i usluga koje su ti ljudi na početku biznisa valjali, i svašta još nešto. Znate o čemu govorim. Ipak, lokalni uspijeh nije tema ovog teksta i ostavimo ga sa strane. Kako stvari stoje globalno? Uobičajeno o globalnom uspijehu nekog servisa sliku gradimo posredstvom dobro osmišljenih PR tekstova jer su uglavnom to primarno informacije koje dobijama posredstvom medija. Priča se da su blogovi liberalizovali slobodu informacija. Možda je to i tačno, ali je isto tako tačno da niko na posjećenom blogu neće objaviti kako to novinari popularno kažu “zakulisane radnje” o ranim danima neke kompanije. Prosto, to nikome nije u interesu. Marketing je sam po sebi nemilosrdna rabota gdje cilj opravdava sredstvo. U IT industrije je karakteristično da developeri čak i na visokim pozicijama u kompaniji, nemaju pojma čime se bave njihove kolege u marketing odjelu.

Samim tim, da bi smo vidjeli drugu strane globalne medalje potrebno se vratiti na lokalni nivo, to jeste otići na neki party u Silicijumsku dolinu. Samim tim, pomalo je zađuđujući istup Grega Lindena u kome govori o malim tajnama (koje su onaku svimu u Dolini poznate) uspijeha velikih majstora. Facebook, MySpace, Craigslist, BitTorrent, YouTube, KaZaA, Skype, HotOrNot i još masa popularnih servisa svoj uspijeh dobrim dijelom duguju strategiji baziranoj na mixu spamua kršenja autorskih prava i naravno niskim strastima. Očekivali ste nešto drugo? Dobro došli u realni svijet Internet startupa.

Popularnost MySpacea i dalje ne jenjava u svijetu. Ova društvena mreža (social network) je trenutno jedno od najpopularnijih Internet odredište na svijetu, sa posebnim fokusom na sjevernoamerički kontinent i američki način života. «Ideja nije nova, pa se može kazati da je MySpace “GeoCities na steriodima”, odnosno mnogo lakši i jednostavniji servis za kreiranje personalnih stranica sa bogatom multimedijom», kaže Goran Aničić. Trenutno u svijetu egzistira na hiljade društvenih mreža koje pokušavaju na različite načina da zadovolje različite ciljne grupe. Kako stvari stoje na Balkanu? Na temu domaćih društvenih mreža, ekskluzivno za čitaoce Biznisbloga, pričao sam sa mojim kolegama – Nikolom Mitićem, osnivačem društvene mreže Veliki Brat i Srđanom Košutićem, osnivačem mreže Bleya.

Nazivom VelikiBrat.com asocira na poznati reality show «Big Brother», koji se od ove godine emituje u Srbiji i Bosni i Hercegovini, a prije tri godine na ovim prostorima debitovao je u programu hrvatskog RTL-a. Ovdje je vrlo zanimljivo predstaviti odlično sprovedenu marketinšku strategiju vezanja za već postojeći brend i već stvoreni buzz, koja je veoma vješto primjenjena pri pokretanju ovog sajta. Zahvaljujući dobroj poziciji na pretraživačima, samo tokom beta faze Veliki Brat je skupio 3 hiljade korisnika. «Pored pretraživača, tokom beta faze imali smo i dobru medijsku podršku sa par jakih sajtova, tipa Nostalgija.com. Trenutno brojimo blizu 9 hiljada korisnika, a za par dana kreće nagradna igra i još neke zanimljive akcije. U svakom slučaju biće pravi bum», ističe Nikola.

Bleya je još uvijek u beta fazi, lansiranje finalne verzije se očekuje oko Nove godine. Zanimljivo je reći i da na finalnom interfejsu za Bleyu radi Dragan Babić. Srđan, između ostalog, kaže sledeće: «Za sada imamo preko 750 korisnika, ali kako smo još u beti i nismo zvanično krenuli, reklama ide samo preko jednog sajta, mislim da je ovo relativno dobra cifra. Na Bleyi se uglavnom okuplja mlađa populacija ljudi, dakle starosni prosjek iznosi oko 20 godina i to su ljudi koji nisu toliko vični kompjuterima, ali su dovoljno zainteresovani da se registruju. Treba napomenuti da je na sajtu prisutan i veliki broj naših ljudi iz dijaspore. Početkom nove godine kreće offline promotivna kampanja po Beogradu, koja će obuhvatiti bogat promo materijal i neka zanimljiva dešavanja.» Iako obije mreže originalno potiču iz Srbije, u oba slučaja cilj je jasan – širenje na čitav Balkan.

Pop će izjesti sam sebe, liti izvorno Pop Will Eat Itself. Mudra opaska novinara NME-a Davida Quanticka po čijoj teoriji popularna muzika konstatno u loopu reciklira dobre ideje, i samim tim savršeni hit je moguće kreirati kombinujući već postojeće ideje u jednoj muzičkoj numeri. «London je centar muzičke industrije, veliki biznis diktira pravila i u njemu nema slobodnog, individualnog izleta, a kako vreme ide, to je sve teže i teže. Sada je to samo instant muzika koja se proizvodi kao novi softver – svaka tri meseca imaš update», kako to pojašnjava Koja, čiji je alter zub kad ikad pocrnio. Nakon 90-ih na koje se svi redom žale, a paradoksalno riječ je o godinama u kojoj su kreirana neka remek djela prvenstveno elektronske muzike, ali i filmske (navedimo samo Trainspotting, Pulp Fiction, Fight Club) slijedi aktuelna prva decenija novog milenijuma, okarakterisane kao godine oporavka i procvata svih negativnosti No-Logo Naomi Kembel-Klajn ere. Ramiskovanje i mješanje svega i svačega, često ranije subkulturalno nespojivog (čime nastaje doba gdje je poistovjećivanje omladine samo sa jednom subkultorom stvar prošlosti i zaostalosti) rađa fenomen mješavina iliti mashupa. Mainstreemizacijom Apple iPoda kao jedinog legitimnog naslednika Sony Walkmana, u trend su ponovo ušle neke stvari iz 80-ih. Bastard pop je novi muzički pravac mješavina koji se snima kao Bootlegs, poznat i kao White label, ofkors bez RIAAmu dozvole. Iako su rodonačelnici ovog žanra u prvom redu The KLF, 2 Many DJs albumi braće Soulwax prave revoluciju u digitalnom remiksovanju kombinujući 45 pjesama u dvosatnom mixu: od Iggy Popa i Eye of Tigera do Dolly Parton, sestara Minogue i (extra)Neninih “99 Luftballons”.

Ono što posebno karakteriše mashups muziku jeste kombinovanje vokala sa jedne i instrumentala sa druge pjesme, što u odličnoj produkciji stvara novi autentični hit kombinujući Madonnu i Sex Pistols, ili AC/DC i Marry J. Blige. Aktuelna vizija djelenja svega i svačega preko široko dostupne jeftine kućne tehnologije uz obaveznu Internet konekciju stub je aktuelne remix kulture. Dilovanje digitalne muzike cvjeta preko P2P mreža, Soulseek je moj favorit. Last.FM i Pandora još jednom dokazuju da je radio besmrtan.

Trend da izvođači nose nove stvari prvo na radio da osjete puls publike sve više jenjava, a muzika se prvo testira iza zatvorenih vrata onlajn grupa koje sačinjavaju odabrani likovi pokupljeni worldwide. YouTube je ono što je MTV bio u 80-im. MySpace je treš, ali svi su izgleda danas tamo. Njeno veličanstvo Madonna, Boginja komercijalnog, na fantastičnom poslednjem albumu daje svoj doprinos remix kulturi albumom koji ponovo na mainstreem vraća zaboravljeni neprekidni mix format, do sad rezervisan podrazumijevano za elektronske labele iz podzemlja. Semplovanje Abbe je naravno bastard pop momenat, doduše debelo plaćen. Podsjećanja radi, 2 Many DJs su ganjali autorska prava za 45 pjesama skoro dvije godine da bi mogli legalno distribuirati album. Šta o budućnosti muzičke distribucije kaže prvi menadžer Pink Floyda, piše The Register. I najzad, sasvim očekivano Wired ima temu broja posvećenu ovoj temi. Dobro je što postoji Popboks, a kako smo svi mi pomalo di-džejevi, remixujte Ramba. Iako poprilično nezgrapno realizovano, ilustruje šta nas čeka moguće već sledeće godine. Naravno, remixovanje i mješavine nisu isključivo rezervisane za muziku. Osvrnite se oko sebe, pogledajte filmove, aktuelne Web alikacije ili Nike+iPod kombinacije.

I… kakve ovo ima veze sa biznisom? Svaka nova subkultura prije nego što dostigne mainstreem nosi šansu za ogromnu zaradu. Vaše je da osjetite ritam.

Udio pojedinih vrsta oglašavanja u 2005. na 283 milijarde dolara teškom američkom tržištu. Izvor: McCann. Obratite pažnju da se godišnje u oglašavanju veća lova obrne u žutim stranama (Yellow Pages), nego na Internetu! Hvala Zoki za link.