Planeta Srbija

Popularnost MySpacea i dalje ne jenjava u svijetu. Ova društvena mreža (social network) je trenutno jedno od najpopularnijih Internet odredište na svijetu, sa posebnim fokusom na sjevernoamerički kontinent i američki način života. «Ideja nije nova, pa se može kazati da je MySpace “GeoCities na steriodima”, odnosno mnogo lakši i jednostavniji servis za kreiranje personalnih stranica sa bogatom multimedijom», kaže Goran Aničić. Trenutno u svijetu egzistira na hiljade društvenih mreža koje pokušavaju na različite načina da zadovolje različite ciljne grupe. Kako stvari stoje na Balkanu? Na temu domaćih društvenih mreža, ekskluzivno za čitaoce Biznisbloga, pričao sam sa mojim kolegama – Nikolom Mitićem, osnivačem društvene mreže Veliki Brat i Srđanom Košutićem, osnivačem mreže Bleya.

Nazivom VelikiBrat.com asocira na poznati reality show «Big Brother», koji se od ove godine emituje u Srbiji i Bosni i Hercegovini, a prije tri godine na ovim prostorima debitovao je u programu hrvatskog RTL-a. Ovdje je vrlo zanimljivo predstaviti odlično sprovedenu marketinšku strategiju vezanja za već postojeći brend i već stvoreni buzz, koja je veoma vješto primjenjena pri pokretanju ovog sajta. Zahvaljujući dobroj poziciji na pretraživačima, samo tokom beta faze Veliki Brat je skupio 3 hiljade korisnika. «Pored pretraživača, tokom beta faze imali smo i dobru medijsku podršku sa par jakih sajtova, tipa Nostalgija.com. Trenutno brojimo blizu 9 hiljada korisnika, a za par dana kreće nagradna igra i još neke zanimljive akcije. U svakom slučaju biće pravi bum», ističe Nikola.

Bleya je još uvijek u beta fazi, lansiranje finalne verzije se očekuje oko Nove godine. Zanimljivo je reći i da na finalnom interfejsu za Bleyu radi Dragan Babić. Srđan, između ostalog, kaže sledeće: «Za sada imamo preko 750 korisnika, ali kako smo još u beti i nismo zvanično krenuli, reklama ide samo preko jednog sajta, mislim da je ovo relativno dobra cifra. Na Bleyi se uglavnom okuplja mlađa populacija ljudi, dakle starosni prosjek iznosi oko 20 godina i to su ljudi koji nisu toliko vični kompjuterima, ali su dovoljno zainteresovani da se registruju. Treba napomenuti da je na sajtu prisutan i veliki broj naših ljudi iz dijaspore. Početkom nove godine kreće offline promotivna kampanja po Beogradu, koja će obuhvatiti bogat promo materijal i neka zanimljiva dešavanja.» Iako obije mreže originalno potiču iz Srbije, u oba slučaja cilj je jasan – širenje na čitav Balkan.

Pop će izjesti sam sebe, liti izvorno Pop Will Eat Itself. Mudra opaska novinara NME-a Davida Quanticka po čijoj teoriji popularna muzika konstatno u loopu reciklira dobre ideje, i samim tim savršeni hit je moguće kreirati kombinujući već postojeće ideje u jednoj muzičkoj numeri. «London je centar muzičke industrije, veliki biznis diktira pravila i u njemu nema slobodnog, individualnog izleta, a kako vreme ide, to je sve teže i teže. Sada je to samo instant muzika koja se proizvodi kao novi softver – svaka tri meseca imaš update», kako to pojašnjava Koja, čiji je alter zub kad ikad pocrnio. Nakon 90-ih na koje se svi redom žale, a paradoksalno riječ je o godinama u kojoj su kreirana neka remek djela prvenstveno elektronske muzike, ali i filmske (navedimo samo Trainspotting, Pulp Fiction, Fight Club) slijedi aktuelna prva decenija novog milenijuma, okarakterisane kao godine oporavka i procvata svih negativnosti No-Logo Naomi Kembel-Klajn ere. Ramiskovanje i mješanje svega i svačega, često ranije subkulturalno nespojivog (čime nastaje doba gdje je poistovjećivanje omladine samo sa jednom subkultorom stvar prošlosti i zaostalosti) rađa fenomen mješavina iliti mashupa. Mainstreemizacijom Apple iPoda kao jedinog legitimnog naslednika Sony Walkmana, u trend su ponovo ušle neke stvari iz 80-ih. Bastard pop je novi muzički pravac mješavina koji se snima kao Bootlegs, poznat i kao White label, ofkors bez RIAAmu dozvole. Iako su rodonačelnici ovog žanra u prvom redu The KLF, 2 Many DJs albumi braće Soulwax prave revoluciju u digitalnom remiksovanju kombinujući 45 pjesama u dvosatnom mixu: od Iggy Popa i Eye of Tigera do Dolly Parton, sestara Minogue i (extra)Neninih “99 Luftballons”.

Ono što posebno karakteriše mashups muziku jeste kombinovanje vokala sa jedne i instrumentala sa druge pjesme, što u odličnoj produkciji stvara novi autentični hit kombinujući Madonnu i Sex Pistols, ili AC/DC i Marry J. Blige. Aktuelna vizija djelenja svega i svačega preko široko dostupne jeftine kućne tehnologije uz obaveznu Internet konekciju stub je aktuelne remix kulture. Dilovanje digitalne muzike cvjeta preko P2P mreža, Soulseek je moj favorit. Last.FM i Pandora još jednom dokazuju da je radio besmrtan.

Trend da izvođači nose nove stvari prvo na radio da osjete puls publike sve više jenjava, a muzika se prvo testira iza zatvorenih vrata onlajn grupa koje sačinjavaju odabrani likovi pokupljeni worldwide. YouTube je ono što je MTV bio u 80-im. MySpace je treš, ali svi su izgleda danas tamo. Njeno veličanstvo Madonna, Boginja komercijalnog, na fantastičnom poslednjem albumu daje svoj doprinos remix kulturi albumom koji ponovo na mainstreem vraća zaboravljeni neprekidni mix format, do sad rezervisan podrazumijevano za elektronske labele iz podzemlja. Semplovanje Abbe je naravno bastard pop momenat, doduše debelo plaćen. Podsjećanja radi, 2 Many DJs su ganjali autorska prava za 45 pjesama skoro dvije godine da bi mogli legalno distribuirati album. Šta o budućnosti muzičke distribucije kaže prvi menadžer Pink Floyda, piše The Register. I najzad, sasvim očekivano Wired ima temu broja posvećenu ovoj temi. Dobro je što postoji Popboks, a kako smo svi mi pomalo di-džejevi, remixujte Ramba. Iako poprilično nezgrapno realizovano, ilustruje šta nas čeka moguće već sledeće godine. Naravno, remixovanje i mješavine nisu isključivo rezervisane za muziku. Osvrnite se oko sebe, pogledajte filmove, aktuelne Web alikacije ili Nike+iPod kombinacije.

I… kakve ovo ima veze sa biznisom? Svaka nova subkultura prije nego što dostigne mainstreem nosi šansu za ogromnu zaradu. Vaše je da osjetite ritam.

Udio pojedinih vrsta oglašavanja u 2005. na 283 milijarde dolara teškom američkom tržištu. Izvor: McCann. Obratite pažnju da se godišnje u oglašavanju veća lova obrne u žutim stranama (Yellow Pages), nego na Internetu! Hvala Zoki za link.

Pitanje: Ljudi stalno traže moj stručni savjet, ali me to ometa i usporava u poslu. Šta da radim? Odgovor: Napišite knjigu i recite svima da je kupe. Upravo ovim riječima završava The Art of Start u blogosferi legendarnog Guya Kawasakija. U ovim riječima upravo i leži suština Guyevog pristupa u pisanju ove knjige. Kako se radi o osmom po redu naslovu u njegovom opusu, jasno se vidi da u tekstu nema konceptualnih, niti organizacionih propusta. Nema greške, Kawasaki kaže upravo ono što bi trebalo (i što želi da kaže) i to u pravoj mjeri. Niti šta dodaje, niti oduzima. Oni koji su prethodno čitali Funky Business, steći će utisak da je knjiga možda prespora za čitanje, odnosno da mnogo više naginje da da savjete ne često izbjegavana pitanja, nego da čitaoca potakne na akciju. Samim tim The Art of Start i Funky Business su u jin-jang odnosu i međusobno se na neki način nadoponjuju pošto odišu drugačijom energijom i mislim da predstavljaju dvije strane iste medalje.

Može se reći da je Kawasaki u knjizi sabrao iskustvo čovjeka koji je u poslednjih dvadeset godina bio u blizini događaja koji su mjenjali svijet, ali uvijek više u formi egzekutora i posmatrača, nego čovjeka koji je bio pokretač u tim događajima. Amerikanac je japanskog porijekla, rođen i odrastao na Havajima. Odavde vjerovatno potiče i njegova čarobna vedrina duha i kada gledate njegove video nastupe i fotografije, nikada mu ne biste dali njegovih 50 i kusur godina. Završio je studije psihologije, nisi ga primili na Stanford. Radio je kao putujući prodavac nakita, da bi došao u Apple da se bavi propovjedanjem (izvorno: jevanđelizacijom) Apple kulture. U prevodu: ubjeđivao je manje kompanije da razvijaju softver za Mekintoš platformu. Sredinom devesetih, pred sam početak dot-com groznice odbija mjesto direktora u kompaniji Yahoo!, dok je ova bila još u povoju. Da je prihvatio tad to mjesto i da je tok događaja ostao time nepromjenjen, danas bi bio težak oko 2 miljarde dolara. Nešto kasnije shvatio je grešku i osnovao Garage Technology Ventures, kompaniju posvećenu VC (rizikonosni kapital) investicijama. Samim tim Kawasaki govori rječima čovjeka koji je zaista imao priliku da vidi uspon i pad mnogih startup kompanija i njegove rječi i zaključci su više nego dragocjeni.

Čitao sam srpski prevod, nemaštovito naslovljen kao «Tajna uspešnog početka» u izdanju Mono&Manana. Za prevod Tanje Milosavljević mogu reći da je više nego dobar, jer se zaista potrudila da ogovarajuće u tekstu i fusnotama pojasni žargonske i nestandardne termine koje Kawasaki često koristi. Samim tim, knjiga predstavlja obavezno štivo o umijeću započinjanja i kao takva jednako je korisnika i ljudima koji nisu primarno u hi-tech industriji.

Ako već trošite vrijeme na danas popularnim socijalnim mrežama, utrošite ga produktivnije i probajte ostvariti kvalitetne poslovne kontakte. Trenutno dva najpoznatija servisa ovakve vrste su američki Linkedin i evropski openBC. Zavisno od vaših poslovnih afiniteta fokusiraćete se na jedan od ova dva servisa. Lično, ja sam poslednja dva mjeseca eksperimentisao sa openBC (otvoreni biznis klub) i prenijuću vam neka iskustva sa ove mreže. Servis je nastao u Hamburgu u Njemačkoj i sadrži upravo najviše najviše poslovnih kontakata iz zemalja njemačkog govornoj jezika. Iako su engleski i njemački službeni jezici, omogućeno je i korištenje drugih jezika. Posle zemalja njemačkog govornog područja mreža kontakta se širi ka zemljama Beneluksa i Velikoj Britaniji, zatim prema Francuskoj i skandinavskim zemljema. Mreža se zatim preko Turske i Bliskog Istoka (Dubaija prvenstveno) prostore sve do Indije i Kine. Indijci su uobičajne naporni i savjet je da ih što je više moguće izbjegavate. Naših ljudi ima zaista dosta i mahom su u pitanju gastarbajteri treće generacije koji su odrasli u Njemačkoj, Austriji i Švajcarskoj i koju su uglavnom zaposleni po stranim kompanijama.

Kod socijalnih mreža važi poznata teorija o šest stepeni razdvajanja među ljudima, odnosno da je bilo koje druge osobe na Planeti moguće doći preko četiri ili manje osoba. openBC sadrži jako zanimljivu opciju vizuelnog prikaza međusobne povezanosti među ljudima, na slici dole možete vidjeti konkretan primjer koje zajedničke poznanike imamo Dragan i ja. Iako se na openBC možete prijaviti i standardnom registracijom, moja preporuka jeste da se uključite preko pozivnice. Uz pozivnicu dobijate dvije bitne stvari: jedan mjesec premium članstva sa kojim možete detaljno istražiti openBC zajednicu (dostupne su vam sve opcije) i druga stvar, odmah u startu imate jednog poznanika sa kojim krećete u punjenje vašeg rolodeksa. Ako vam treba pozivnica, slobodno mi se javite na mail.

Ogromnu moć medija ponekad osjetimo na svojoj koži, ali smo uglavnom nezasiti primaoci poruka. Istina je u takvoj situaciji postala potpuno prevaziđena kategorija. Postoji samo ogromno tržište poruka i narativa u koje uglavnom vjerujemo bez ikakvog neposrednog iskustva i provjere. Upravo sam naišao na zanimljivu informaciju o dvije lažne vijesti koje su uspješno plasirane u Balkanske i svjetske medije posredstvom Mirror Be92 projekta u okviru mojblog.co.yu zajednice.

U razgovoru za magazin Vreme, Pavle Ćosić objašnjava medijsku sabotažu kulturno-umjetničke grupe “Ilegalni poslastičari” koja je osmislila lažne vijesti o kafani Osama i dosjetljivom preduzetniku Goranu:

– “Pošto je kafana Jezero, koja se nalazi preko puta americke ambasade u Beogradu, promenila ime u Osama, njen vlasnik Milomir Jeftic bio je prinuđen da ponovo menja ime lokala zbog protesta americkih diplomata.”

– “Srpski biznismen ponosni je vlasnik najunosnijeg sezonskog biznisa. On naime, srpskim turistima iznajmljuje magnetne registarske tablice sa HR oznakom, kako bi im omogućio da bez straha krenu na ljetovanje u Hrvatsku.”

U tekstu iz magazina Vreme dalje stoji: “Samo nedelju dana bilo je potrebno da ta i takva vest bukvalno obiđe planetu: posle zagrebackog “Jutarnjeg lista”, objavili su je agencija Ananova, brojne britanske, francuske i nemacke novine, madarski radio, slovenacki elektronski i štampani mediji, muslimanski mediji s raznih strana, kineski, vijetnamski, rumunski i indijski mediji… Naravno, kako su kafana Jezero i američka ambasada u Beogradu najbliži domacim medijima, oni se nisu “upecali”. Tačnije, uglavnom se nisu upecali.” Ali na drugu vijest o tablicima su se upravo domaći mediji upecali i Mirror Be92 prenosi listu linkova ka medijskim kućama koji su na različiti način interpretirali istu. Usput budi rečeno, Ćosić je takođe autor i legendarnog lažnog pisma Vlade Divca upućeno Politikinom Zabavniku, koje je takođe kružilo mrežom.

O kakvoj je zavjeri ovdje riječ? Moj kolega i trenutno omiljeni dizajner Dalibor Vasiljević odlučio je da unese osvježenje u domaćoj blogosferi kroz projekat Identity Conspiracy. Radi se o prvom domaćem blogu i ujedno jednom od prvih domaćih sajtova posvećenih identitetu. Kao magistar korporativnog identiteta Dalibor će dati odgovor na pitanje «zašto pogrešno interpretiramo brend»? Pod okriljem Rainfall produkcije i skoro aktiviranog GotSolution-a, Dalibor se specijalizovao za brending i interfejs dizajn. Kao gostujući urednik, tekstove na IDcons objavljivaće i banjalučanin Adrej Kaurin, suvlasnik GotSolutiona i jedan od boljih programera na domaćem tržištu, specijalista za CMS-ove i .net tehnologiju.

Aktuelni buzz oko propadanja Kiko kalendara dovoljno govori o gluposti aktuelnih dešavanja na Web sceni. Kako se u ovim ljetnim mjesecima ne štanca ništa novo na globalnoj sceni, priču o novim startupa zamijenila je priča o smaku Web 2.0 ere. Kiko je otišao na doboš, pa šta sad?

Riječ dvije o Kiku, koji pažnju ionako privlači samo zato što je Paul Graham investirao u njih. Radi se o lošem proizvodu koji je zasnovan na lošem biznis modelu. A takvih je na hiljade u ovom trenutku iza kojih stoje hiljade naloženih programera i dječurlije koji nisu u stanju da naprave posao. Kikov originalni koncept je: “Ovih dana svako nešto pravi, mi ćemo eto napraviti Ajaxizirani kalendar. I čekamo samo da nas pazare MSN, Google ili Yahoo! i uključe u svoju veliku i srećnu porodicu”. Originalni interfejs je bio krš, uprkos prednosti ranog izlazka na tržište i besplatnog publiciteta koji im je dijeljen šakom i kapom, momci iz Kika su potpuno zaboravili na tri primarna faktora u uspijehu Web proizvoda iako su među prvima izašli, propali prije nego što su i krenuli.

Šta ne valja sa Kikom? Apsolutno sve. U startu loš koncept koji podrazumijeva da ukoliko ne naprave revolucionaran proizvod znači i da će ih vrlo lako jedan od većih igrača koje se pojavi sa sličnim proizvodom oduvati iz sajberspejsa. U loš koncept je utkan i pogrešean pristup kako ljudi u osnovi koriste kalander na kompjuteru. Vođeni Outlook logikom, logično je bilo da je prava stvar kombinacija maila i kalendara. Nemate Webmail aplikaciju? Napravite je sami ili se udružite sa nekim koje posjeduje ili upravo razvija. Sledaća stavka je bio loš interfejs, u njihovom slučaju i loš proizvod. Imali su rano prednost koja može da toleriše ali nisu se uopšte osvrnuli na mogućnost da ulažu u marketing i PR te prave lojalnu bazu korisnika oformljenu oko njihovog bredna. Okej, napravili su novi interfejs u verziji dva ali tada je već bilo kasno. Google se pojavio sa sličnim ili boljim interfejsom (već svejedno) i to je bio kraj.

Paul Graham nažalost i dalje vjeruje u taj proizvod i izašao je sa totalno kukavičkim stavom. Ipak najtužnije u čitavoj priči za 2.0 bubble jeste nedostatak glamuroznosti u kome se bar nakratko uživali akteri dot-coma. Suština priče u aktuelnom balonu jeste da grupa programera šest mjeseci do godinu dana provodi po čitave dana u nekoj studentskoj sobi ili podrumu spremajući to svoje čudo od softvera. Kada propadnu ostaje samo plačan pogled i pitanje: «đe sam bio, šta sam radio»? Blogosfera, elektronski magazini i onlajn izdanja popularnih časopisa koji podrazumijevano svi redom imaju Web 2.0 kolumnistu kreiraju čitavu medijsku sliku o aktuelnom bumu u kome je sve apsolutno sve virtuelno. Realna slika je da današnja medijska zvijezda na Techcrunchu čami u nekom podrumu po 12 sati za kompjuterom. I da, ukoliko niste već primjetili, Google je i dalje ona slatka kompanija u kojoj rade «ne budite zli» dobrice, ali eto na Webu počinju da rade isto ono što je mrski nam Microsoft prije desetak godina radio na desktop tržištu…

Dule i ja smo prije par dana pričali o zanimljivoj temi: sa kojih to sve mjesta u svijetu ljudi čitaju naše blogove? Ne volim suvoparne brojeve koji pokazuju više ili manje posjetilaca, brojeve koji na kraju krajeva i svašta i ništa ne znače. Kada razmišljam o čitanosti ovog sajta, razmišljam o stvarnim ljudima. Zato mi i pogled uvijek prvo leti ka geografskim pokazateljima. Iako živimo u globalnoj selendri u kojoj nam se čini da je sve dostupno i nadohvat miša, u selu gdje sve više i više ljudi život provodi klikćući po gudurama i džunglama svakojakih interfejsa, i dalje taj geografski podatak o nečijoj lokaciji ostaje kao zanimljiv sredstvo da sebi lakše dočaramo predstavu o nekoj osobi. Možda upravo o vama.

Uvijek se obradujem kada vidim posjetiocima iz meni novog i egzotičnog ćoška naše Planete Zemlje. Mnogo je lijep osjećaj kada znate da ljudi koji su hiljadama kilometara udaljeni od vas čitaju svakodnevno vaša pisanija. Dakle, ovaj tekst je posvećen svima vama koji čitate Biznisblog, a raštrkani ste širom Balkana i svih krajeva svijeta. Ovaj tekst je dobar povod da kažete zdravo i bacite koju riječ o sebi. Odskora besplatni Google Analytics kreira vizuelno jako atraktivne grafikone, koje ću ovom prilikom podjeliti sa vama. Radi se o geografskoj statistici Biznisbloga u poslednjih šest mjeseci. Hvala vam svima što ste zajedno sa nama!

Česti su tekstovi i diskusije o odnosu tradicionalnih medija i blogosfere. Nisam nešto da sada pisao o ovome, jer nisam imao dobar povod da naširoko pišem o prežvakanoj temi. Prošlonedeljna naslovna priča iz uglednog BusinessWeeka podigla je veliku prašinu u blogosferi. Vođeni matematikom dot-com ere novinari iz BusinessWeeka ladno su odvalili da 18 mjeseci stara kompanija Digg.com vrijedi 200 miliona dolara! Digg je proboj upravo napravio negdje u ovo doba prošle godine, u svojoj drugoj verziji (u prvoj niko nije ni čuo za njih), sa odličnim interfejsom koji je radila silverOrange ekipa.

Suština priče je da se osnivač Digga Kevin Rose opasno fura i da mahom VC investiciju od 2.5 miliona dolara troši na serversku snagu i PR. Tokom poslednjih godinu dana, svako malo naiđem na tekst gdje se veliča Digg, posebno u odnosu na njihovog glavnog konkurenta Slashdot. Ali ovim tekstom Rose je definitivno prekardašio. Reakcija iz bjesne i ljubomorne blogosfera usledila je instantno. Ono što je posebno zanimljivo da blogosfera u 2.0 industriji ima mnogo veći uticaj nego onlajn izdanja poznatih magazina. Ovim je opasno narušena reputacija BusinessWeeka, a eksperiment da se Rose progura kao poster boy 2.0 ere neslavno propao.

Dragan mi je poslao “meme” o deset omiljenih bendova / muzičara, pa da lagano počnemo…

Nisam nešto ljubitelj top 10 lista u muzici i paradoksalno je da deset ispod navedenih bendova slabo slušam u poslednje vrijeme. Ali šta je tu je, oni su obilježili svaki na svoj način jedan period u mom životu. Lista sadrži uglavnom široko poznata i žanrovski raznovrsna imena, nisam nešto pretjerano htio da vas davim sa underground scenom.

1. Pink Floyd 2. Iggy Pop 3. The Rolling Stones 4. The Doors 5. Tiga 6. The Prodigy 7. Azra / Džoni Štulić 8. Rambo Amadeus 9. Zabranjeno Pušenje 10. Sunshine

Štafetu predajem:

MilošMajaDuleDenisTomislavBluesmanBoccioŽanaVladimirDejan

Upravo sam na Loic Le Meur blogu (hvala Dejanu za link) naišao na zanimljiv vizuelni prikaz startup kompanija na karti Evrope. Radi se tekstu i ilustracijama iz aktuelnog Business 2.0 magazina, koji je skoro uveo i dosta zanimljiv način digitalnog listanja časopisa u stilu Adobe PDF dokumenata. Tekst počinje na 105 strani, a karta Evrope sa startup kompanijama je na stranama 108/109. Balkanskih kompanija još uvijek nema, a geografski nam je najbliži jedan startup braće Grka.

Sada gledajući ovu kartu rađa mi se ideja da pokušamo da napravimo nešto slično na mapi Balkana. Čitaoci od Hrvatske do Rumunije posjećuju Biznisblog i mogli bi smo da napravimo jednu zajedničku akciju da skupimo sve startupe (uključujući tu i side-job projekte i sve ostale nove servise u nastanku) na jednom mjestu. Takođe, karta bi se mogla objaviti i u nekim štampanim magazinima. Možda je vrijeme da upravo na ovaj način reaktiviramo regionalni Webdva projekat.

Skoro smo se u jednoj od diskusija na Biznisblogu dotakli fenomena popularnosti socijalne mreže MySpace. Sa poslovnog aspekta MySpace je medijima postao posebno zanimljiv prošlogodišnjom akvizicijom od strane News Corp., kompanije medijskog mogula Ruperta Murdocha. U ovomjesečnom izdanju Wired traži odgovor na pitanje da li Murdoch može transformisati socijalnu mrežu u kolosalnu marketinšku mašinu. Tekst je dosta zanimljiv i u prvom redu se fokurisa na 75-godišnjeg Murdocha, a mogu se saznati i neki zanimljivi detalji, između ostalog da se Murdoch opekao u dot-com balonu, ali da je i dalje fanatično usmjeren na Internet kompanije na koje inkasirao skoro milijardu ipo dolara tokom prošle godine.

U trenutku kupovine od strane Murdocha, MySpace je bio peti po popularnosti servis u SAD. Danas je broj jedan. Vrlo je važno reći i da je konkurentski Viacom, u čijem vlasništvu se nalazi i MTV, već bio stupio u pregovore sa osnivačima MySpacea i da su gotovo za dlaku MySpace i MTV mogli biti pod istim krovom. Ipak pravo pitanje je kako je ovaj servis za samo tri godine postojanja postao najpopularnija destinacija na mreži? Danah Boyd ima dosta zanimljiv esej na ovu temu gdje se MySpace direktno upoređuje sa konkurentskim Friendsterom. Classmates.com je bio prvi servis ovakve vrste, tu su još i Bebo, Tribe.net, MyYearbook, te već spomenuti Friendster. Ono što se može saznati iz Danahovog teksta jeste da MySpace uspijeh u stvari odlikuju dvije stvari: muzika i apsolutna sloboda. Muzika je idealan “izgovor” za pozadinu socijalnog druženja i upravo je muzika presudan element svakog subkulturalnog udruživanja. S druge strane, MySpace podsjeća na Internet izdanje onog što nam se servira kroz Hollywoodske teen komedije: urnebesne provode raskalašene studenterije na američkim univerzitetima i čitav popratni američki folklor, alpha-pi-gamma bratsva i sestrinstva, itd. Doduše, nikad mi nije bilo jasno da li se ti filmovi targetiraju na američko ili evropsko ciljno tržište?

S druge strane, počev od Friendstera, gotovo svi servisi politikom manje ili više stroge moderacije pokušavaju da zadrže određeni kvalitet sadržaja i članova mreže, čime se direktno postavljaju određena pravila. MySpace se vodio potpuno suprotnom tržišnom logikom, ne uskratiti članovima ništa i omogućiti im totalno slobodu da uređuju svoje mjesto po vlastitom nahođenju. To u praksi znači kičeraj, šarenilo i urbanu sajberspejs divljinu, ali i broj jedan sajt na američkom Internetu.

Supružnici Luka i Gabriela Pensa iz Crikvenice u Hrvatskoj su odličan primjer spoja malog biznisa i potencijala globalnog tržišta. Fokusirajući se usko u tržišnu nišu logo dizajna, radeći pod etiketom “Miš i Pile” do sada su uradili 246 logoa za klijente sa pet kontinenata. Pored specifičnog izbora imena (kod nas lako pamtljivog, zanimljivo je kako ga strendžeri čitaju, uključujući i hrabrost da se ostavi slovo “š” u nazivu), dosta je specifična njihova filozofija u prikazivanju portfolija. Kod velikih dizajn imena postoji ta filozofija, da što je dizajner veće ime, njegov onlajn portfolio sadrži što manje radova. Za razliku od takvog pristupa, Miš i Pile u svom portfolio prikazuju sve svoje radove, svih 246 logoa.

Drugi današnji primjer impresivnog portfolija u jednoj specifičnoj tržišnoj niši dolazi iz Njemačke. Iconwerk je fenomenalan portfolijo dizajnera Stefana Dzallasa, koji je dizajn piktograma, ikona i simbola vinuo u neslućene granice. Uživajte.

Na B92.net je tokom Mundijala predstavljena veoma zarazna igra Footbal Arena. Radi se o odličnom domaćem Java proizvodu koji je uradila ekipa okupljena pod etiketom Majstori. Igra je realizovana kao potezna strategija, a prema riječima ljudi iz B92, igra je svakim danom sve popularnija među domaćim surferima.

Majstori su mudro plasirali igru na B92.net, koji slovi kao jedan od najposjećenijih domaćih sajtova i na taj način obezbjedili sebi u startu veliki broj igrača i dobar publicitet. S druge strane ovo je odličan primjer koncepta dodatne vrijednosti (added-value) koji su urednici portala ponudili svojim posjetiocima tokom i poslije trajanja ovogodišnjeg svjetskog prvenstva u fudbalu. Kako Majstori kažu: “Zaboravite na sve ono što ste znali o onlajn multiplejer igricama, zaboravite na sve FIFE, Footbal managere, Joga Bonito i ostale igre za malu djecu. Pravi igrači su u areni… ako treba igraju bunker, ako treba igraju nesportski, ali sve daju za pobjedu. Samo za prave borce.”

Kao što napisah prije par dana, proizvodnja (development) Web servisa postaje bezobrazno jeftina, a tri primarna faktora u tržišnoj utakmici postaju: brending, ozbiljan marketing i dizajn.

1. Brending Često se navodi da je na Webu snaga brenda izražena u svojoj kristalnoj jasnoći. Čuveni koncept kupca kojim jednim klikom može da zbriše upravo idealizuje Web i sajberspejs kao mjesto za testiranje snage brenda. U eri masovne produkcije jednostavnih Web proizvoda koji se brzo i jeftino prave i rješavaju jednostavne probleme, brend postaje važniji nego ikad. Presudan u opstanku na tržištu.

Izgraditi religiju oko vlastitog proizvoda je koncept koji je u tradicionalnom brendingu dobro poznat – Apple i Harley-Davidson su karakteristični primjeri. Google i 37signals su kompanije koje su u poslednjih pet godina uspjele isto da urade na Webu. Pogledajte anketu koju sam prije nekog vremana postavio na ES forumu, gdje je preko sto članova zajednice odgovorilo na pitanja da li bi platili 5 dolara mjesečno za korišćenje Googlea.

2. Ozbiljan marketing i PR Suština svih proizvoda nastalih u poslednje dvije godine jeste da se fokusiraju na isuviše malu tržišnu nišu. Kako su to na Read/Write Webu napisali, najveći dio novih startup kompanija potpuno pogrešno targetira Techcrunch 53.651 indeks, odnosno radi se o 53.651 čitaoca prijavljenih na Techcrunchov RSS izvor. U taj indeks spadaju i svi ostali mladi geekovi koji posjećuju Digg, del.icio.us, eHub i slične perjanice u promociji dvanula proizvoda. U ovaj indeks spadaju i posjetioci Biznisbloga. Techcrunch nije jednako masovni market! Primjer activeCollaba pokazuje da dobar proizvod preko noći može dostići popularnost na ovim servisima. Ali imati dobar proizvod više nije dovoljno. Za bolji uspjeh vašeg proizvoda, treba vam nešto jače. Nešto mnogo ozbiljnije. Samim tim vraćamo se na poznate riječi Paula Grahama: “Naš startup je kompletan marketinški budžet potrošio na PR: dok smo sami sklapili naše kompjutere i štedjeli na hardveru, plaćali smo PR firmi 16.000 dolara mjesečno.”

3. Dizajn “U Sonyju smo svjesni da svi proizvodi naših konkurenata u osnovi posjeduju istu tehnologiju, cijenu, performanse i opcije. Dizajn je jedina stvar koja pravi razliku između dva proizvoda na tržištu”, – Norio Ohga, čuveni direktor kompanije Sony

Slična pravila igre čekaju i industriju Web softvera. Samim tim, ovaj citat govori sve. U vremenima koja slijede interfejs dizajn i doživljaj kupca postaju treći ključni faktor.

Ljudi me često u mail komunikaciji pitaju o Banjaluci, o kulturnoj sceni ovdje, uopšte dešavanjima u ovom gradu. Kako se ruku na srce radi o kulturnom selu, iz koga je uglavnom zbrisao koje mogao, a važne pozicije u svim porama zauzeli mahom čobani i seoski učitelji koji nisu uspjeli u većim kulturnim centrima, na veliki žalost malo je toga što mogu pokazati i preporučiti ljudima. Posebno na Webu.

Po poslednjim istraživanjima oko 70% mladih čeka sa naročitom željom trenutak da odavde zauvijek ode. Buka (6yka) ostaje. Projekat koji je započeo 2000. godine kao magazin, a godinu dana kasnije kreće i TV talk show. Portal Buka je logičan nastavak rada ljudi okupljenih oko projekta. Na sajtu ćete pronaći miks tekstova na razne teme, a posebno se kroz čitav projekat i sajt prožima tužna svakodnevnica života i budućnosti u kavezu.

Takođe iskoristiću ovaj tekst da pomenem skoro redizajnirani sajt BanjalukaLIVE, čime je Banjaluka napokon dobila jedan kvalitetan i informativan portal.

Konačno, drago mi je da mogu da vam prenesem više informacija o našem nadolazećem startup servisu pod nazivom Momenat.com. Ideja vodilja sa kojom smo započeli čitavu priču jeste promjeniti način na koji ljudi čitaju i prate najnovije vijesti na Internetu. Karakteristična koncepcija današnjih sajtova sa vijestima jeste da svi koriste ustaljenu, najčešće portalsku formu organizacije sadržaja i u suštini svi se drže istih, odavno formiranih pravila u prikazivanju i selekciji vijesti. Onlajn mediji i dalje nažalost predstavljaju tek digitalnu kopiju vlastitih štampanih izdanja. Upravo je ta veza sa štampom jedna od kočnica, a naš zadatak je bio da kreiramo takav pristup vijestima i uopšte takav miks i slobodu izbora na jednom mjestu koju nije moguće realizovati u tradicionalnim medijima.

Iskoristili smo mogućnosti današnje tehnologije i fokusirali se na doživljaj čitaoca kako bi smo napravili nešto zaista novo, nešto što iz temelja mijenja kompletan pristup konzumaciji informacija na mreži. Google News je bio pionir, neskromno ću reći da mislim da mi imamo bolji interfejs. Servis koji nudimo je potpuno automazivan i prilagodljiv vašim potrebama. Momenat je servis bez urednika, dobijate sve vijesti koje želite i onako kako ih želite. Servis prikuplja veliki broj vijesti iz velikog broja izvora, grupiše ih prema rubrikama i automatski prikazuje zajedno na jednom mjestu. Kreirali svo veoma jednostavnu opciju za uređivanje prikaza vijesti za korisnike, tako da uz klik ili dva možete odabrati vašu optimalnu količinu instant vijesti.

Ono što će posebno biti zanimljivo čitaocima jeste da zajednica korisnika koju planiramo da izgradimo oko vijesti. Moćićete da se uključite u diskusiju na bilo koju vijest, bez obzira iz koga izvora ona dolazi, i što je posebno specifično, nema urednika! Što znači da će korisnici po svom nahođenju pratiti diskusije uz veoma jednostavan mehanizam ignorisanja u jednom kliku napornih korisnika. Momenat uz sve navedeno sadrži i veoma inovativno rješenje za navigaciju kroz rubrike vijesti, mogućnost prikaže istu vijest iz više drugih izvora, zatim razne statističke prikaze najčitanijih vijesti, najpopularnijih medija, te još neke zanimljive dodatne servise.

Užurbano privodimo poslove kraju, testna faza bi trebala da počne već naredne sedmice. Što se tiče tržišta, startujemo sa radom paralelno navjerovatnije u svim državama bivše Jugoslavije, odnosno u skoro svim državama Adriatic regije! Što se tiče globalnog tržišta, odnosno tržišta većih svjetskih jezika, trenutno smo u ranim pregovorima sa potencijalnim partnerima za moguće poduhvate. Samim tim, naši ljudi sa Balkana imaće eksluzivnu premijeru.

Za sve dodatne informacije (uključujući eksluzivne press informacije, oglašavanje i potencijalno partnerstvo) slobodno mi se obratite na email.

Bila je ovo duga noć za Iliju Studena. Sedam nakon svjetske premijere na Biznisblogu, i nekih 20-tak sati prije pisanja ovog teksta sajt activeCollaba pogodila je prava lavina (poznata kao Slahdot/digg efekat) posjeta što je odmah rezultovalo suspenzijom hostinga na Textdriveu. Kao što sam sugerisao u komentarima na originalni tekst o activeCollabu, glavna mana početne gerilske promocije kroz del.icio.us, digg i familijarne servisa bio je loš, što će reći skroman copywriting u naslovu linka. Izvjesni Boolean, očigledno iskusniji član digg zajednice upravo prije nešto manje od 24h postavlja po drugi put link na digg i pogađa idealni naslov: “Amazing clone of Basecamp, 100% free”. Kreće lavina posjeta, diggova / glasova korisnika (u ovom trenutku 1099 glasova) i komentara (u ovom trenutku 122 komentara)!

Rano jutros stiže i recenzija na Techcrunchu (hvala Niku Čubriloviću), čime aC defitivno pogađa globalni Web 2.0 market. Praćenjem trackbara sa Techcruncha možete pratiti i prve reakcije iz blogsfere. Ono što očekujemo uskoro svakako jeste i komentar Paula Scrivensa, najvećeg “mrzioca” kompanije 37signals među poznatijim blogerima. Upravo je njegov blog idealno mjesto za daljnje rasplamsavanje negativnih konotacija na račun Frieda i ekipe i nastavak gerilskog buzza. Ono što je posebno zanimljivo, u komentarima na Techcruncu veoma brzo su se javili Jason Fried i DHH sa zajedničkom izjavom (!) o open source konkurenciji.

Pozitivan buzz oko aC-a je veliki uspijeh za developere iz Srbije i sa ovih prostora, i jako je lijepo vidjeti da je softver naših ljudi dostigao ovoliki prekonoćni publicitet. Dragan, Ilija, nK i ja smo za ovo ljeto planirali jedan zanimljivi zajednički projekat. Kako su nas obaveze spriječile da isti realizujemo, ono što mi je Dragan mudro predložio prije par dana, bilo bi jako dobro da to slobodno vrijeme, kada ga uhvatimo, najbolje usmjerimo na aC. Drugim riječima, na novi interfejs activeCollaba!

Što se tiče prvih reakcija, uglavnom su podijeljene. Ali ono što zaista fascinira (a i nervira, zavisno kako posmatrate) jeste religioznost fanovu koju su 37signals izgradili oko Basecampa u samo 2.5 godine. Najbolju izjavu do sada je dao izvjesni Chris Boulton: “Odgovor će zaista biti zanimljiv kada pogodi 37s tamo gdje boli…njihov ego.” Pored Nika, Boolena i još nekoliko ljudi koji su pomogli oko ranog buzza na engleskom govornom tržištu, Miloš je odradio jako dobar posao za njemački jezik, te kolege iz Hrvatske koji su takođe podržali projekat.

Žana je skoro pisajući o mladim nadama naše dizajnerske scene napisala: ”...Valjda je došlo vreme da i mi možemo da podnesemo u svom okruženju jednu edgy agenciju napravljenu po funky business standardima gde svi apsolutno uživaju i vole to što rade, svakog dana, ne radi se trash for cash uopste. Svi drugi se lepo bave standardima, postavljanjem standarda, sve u redu i sve po pravilima, a ovi znaju pravila da bi ih krshili, neki malo drugaciji iskorak…mozda je sazrelo vreme za tako nesto…a mozda i nije, videćemo već...Vrlo sam zapravo zadovoljna novim generacijama, nekako ti daje nadu…”

Nadovezaću se na ove Žanine vizionarske riječi kratkom pričom o firmi skinnyCorp. Pratim šta ti ljudi rade poslednje 3-4 godine i čini mi se da uprkos gomili odličnih stvari koje su fabrikovali od početka milenijuma, da nekako čitavo vrijeme ostaju medijski anderground, i da su mnogi manje bitni igrači postali mainstreem i dobili veću pažnju. Zanimljiva je i bila evolucija njihovog kompanijskog sajta. Krenuli su prvo kao dizajnerska agencija, čiji je imidž nalikovao standardima kompanije koja radi sa korporativnim klijentima i izgleda pedatno i uljudno. Paralelno s tim započinju njihov ključni projekat od koga kompanija danas odlično živi – Threadless. Unikatan spoj onlajn kulture i novih medija, dizajna, mladosti i prodaje odjeće. Poznata je izjava Jasona Kottkea koji je jedne prilike izjavio da mu je čitav ormar ispunjen majicama sa Threadlessa. Negdje u isto vrijeme nastaje i YayHooray, specifična onlajn zajednica sa dosta zanimljivim customer experience inovacijama, u prvom redu napravili su sistem koji omogućava članovima komjunitija da unikatno filtriraju sadržaj tako što mogu da kreiraju liste raznih prioriteta, prijatelje, članove zajednice koje respektuju i potpunom eliminacijom dosadnih i napornih članova. Na taj način svaki član zajednice ima potpuno drugačiji i nadasve unikatan doživljaj iste. U iste vrijeme dolazi do preseljenja kompanije u veće prostorije, sam kompanijski sajt doživljava prelaz u imidž tipičan za kreativne kompanije, pristup veoma sličan sajtovima advertajzing agencija.

Sledeći korak u razvoju, filozofiji, imidžu i brendingu jeste ono što sada vidimo, funky skinnyCorp kompanija. Potpuno udaljena od pristupa kompanija koje servisiraju korporativne klijente, kao i advartajzing agencija pristupa, oni imaju misiju koju najbolje oslikava njihov slogan – skinnyCorp kreira onlajn zajednice (komune iliti komjunitije).

Dolazak ljeta i bijeg od posla, gradske buke i svega onog čemu smo izloženi tokom šljakerske godine uz sve pogodnosti odmora ostavlja i mogućnost čitanja jedne ili više dobrih knjiga. Putovanja, debela hladovina, plaža, bazen, drugi grad, selo, planina ili šta već prefererirate, knjiga je tu sa nama. U Coudalu su se još prije par godina dosjetili da realizuju zanimljivu verziju Heisenbergovog principa – čitanje određene knjige na određenom mjestu na jedinstven način utiče na naš doživljaj, i knjige i lokacije. Na taj način se kreira jedinstveni doživljaj kod čitaoca. Ovogodišnji Coudal field-tested books donosi listu pedesetak manje ili više poznatih autora iz blogosfere koji su na određenoj lokaciji pročitali neku knjigu. Ono što je posebno zanimljivo u ovom projektu jeste to što uopšte nećete pronaći recenzije knjige. Pronaćićete samo recenziju doživljaja čitaoca.

Na srpskoj blogosferi, mahom sačinjenoj od geekova i gastarbajtera, do sada nije bilo nikakvih zajedničkih akcija niti inicijativa da se ista osvježi nekakvim zajedničkim projektom. Kako ni Srbi nisu baš nešto posebno ni načitana nacija, bilo bi veoma zanimljivo kada bismo nakon ljeta uspjeli da zajednički realizujemo jedan ovakav kulturni projekat.

Nisam odavno pisao o dizajnu, mora da je došlo i kod mene do nekog zasićenja od praćenja i komentarisanja globalne scene. Karaktaristični “CSS-like” sajtovi koji zajedno svi izgledaju identično i koji uprkos silnim grafičkim detaljima imaju katastrofalan onlajn brending doživljaj dostižu svoj zenit. Imam predosjećaj da ćemo kroz pola godine vidjeti prve izdanke sledećeg velikog trenda u interfejs dizajnu. Tzv. “Web 2.0 stil” u dizajniranju interfejsa je svakako bio poslednji i to poprilično katastrofalni izdanak u “CSS-like” familiji, koji je često prelazio granicu dobrog dizajna i opasno počeo da naliči kiču.

Trenutko je aktulno, reći ću, poprilično neinutivno eksperimentisanje, uglavnom sa bojama i grafičkim detaljima, koje ne proizvodi još ništa zanimljivo. Brend doživljaj kupca je i dalje njihova bolna tačka i bolest koju nikako da preleže. Poslednji dobar CSS interfejs koji sam vidio jeste The City Church, koji predstavlja školski primjer kako se radi dobar interfejs. I sa aspekta onlajn brendinga ovaj je sajt dosta zanimljiv primjer, jer se naime radi o onlajn promociji neke crkve (da ne kažem sekte) kojih ima na hiljade u Americi.

Svakako veoma zanimljiva vijest ovih dana jeste redizajn čuvenog Emigre.com koji je nakon mnogo godina dobio novi interfejs. Kao i uvijek kada se radi o ovoj legendarnoj destinaciji iz devedesetih, impresivno i potpuno vjerno Emigre brendu. Kada pišem o dobrom spoju brendinga i interfejs dizajna, onda mi je uvijek zadovoljstvo da spomenem Rainfall. Radi se o produkciji Dalibora Vasiljevića (aka modeus), našeg čovjeka koji se sticajem okolnosti nastanio u Rumuniji. Ne pitajte kako. Obavezno pogledajte.

Nakon izvrsne serije tekstova o govoru tijela u poslovnoj komunikaciji, predstavljam vam još jednu nisku bisera Nade Rumenčić. Serija tekstova o poslovnim običajima u zemljama Evrope daje savjeta na pitanja: koje su specifičnosti pojedine zemlje, kako poslovati sa nekim narodima, šta reći – a šta ne, kako se obući, kako se ponašati, kako pregovarati, šta je bitno znati, o čemu razgovarati, šta uraditi posle pregovora, koje praznike i lokalne fraze je neophodno poznavati, kako pozdraviti i osloviti, šta pokloniti, bonton, društveni i poslovni život, radno vrijeme, tradicija, običaji i gestovi jedne evropske zemlje.

Pročitajte više o poslovnim običajima u sledećim zemljama: Danska, Finska, Grčka, Irska, Italija, Poljska, Portugal, Španija, Švedska i Turska.

Zanimljivo mi je kada shvatim da sam se vezao za neki brend u nekom specifičnom (tržišnom) segmentu. Mjenjajući jutros wallpaper na desktopu, shvatih da poslednje dvije godine gotovo isključivo koristim pozadine sa lokacije Veer. Iako na mreži postoji ogroman broj sajtova koje nude odličan izbor wallpapera, uključujući i kvaitetni domaći sajt pozadine.net, uz povremeni izlet kao bonus pozadinama koje stoje u dizajnerskim portfolijima, vjeran sam isključivo Veeru (zanimljivo, čita se kao naša riječ “vir”).

Imate li vi kakav sličan primjer specifične niše u kojoj ste vezani za određeni brend?

Funky Business nije budućnost, već sadašnjost. Funky Business nije provokativna knjiga, ona vam prosto kaže kako stvari stoje. Tanka je i brzo se čita. Ono što je najveća snaga ove knjige jeste njen brzi ritam koji prosto drobi i poziva na instant akciju, pa ću neskromno reći da ovaj naslov muzički više liči na drum’n’bass, nego na funk. Precizan koncept organizacije sadržaja, bukvalno svaki pasus sadrži zanimljiv primjer iz prakse, a zaključci su izvedeni u vidu jasnih i kratkih rečenica koje pogađaju epicentar, a same poente ponekad po strukturi naliče advertajzing sloganima. Ovo je jedna pametna knjiga čije su ideje iznesene na jedan prijateljski i nadsve normalan način, tako da čovjek ujedno i uživa dok čita i u stanju je da u potpunosti pohvata i zažvaće iznesene misli. Naravno, ukoliko ima cojones i dovoljno je brz.

Da rezimiram, bez obzira da li ste direktor ili “programer u pidžami” (i jedni i drugi čitaju Biznisblog) – pravac u knjižaru po Funky Business! Od prebrze vožnje i gomile informacija na putu prosto ćete se preplašiti, ali to je još jedna karika u emotivnoj ekonomiji. Opet, u svijetu gdje je sve kopija kopijine kopije prepoznaćete dobar dio stvara, ali ćete dobiti i neki sasvim drugi pogled na iste. Suština je da su mnogi kopirali i dalje promovisali ideje iz Funky Businessa, s druge strana Funky Business snagu crpi od od nekih široko poznatih autora i magazina. Knjigu sam inače pročitao sa podužim zakašnjenjem, a glavni krivac da preuzmem ovu akciju je bio Dušan Belić.

Sledi dio za čitaoce koji nisu direktno zapalili nakon prošlog pasusa put knjižare, već su zastali da čuju i drugu stranu medelja – šta ne valja u Funky Businessu? Samom sadržaju ništa ne fali, ali samom brendingu oko knjige da. Zbog istog sam je i možda podsvjesno tako dugo izbjegavao da pročitam. U suštini čitav identitet ovog naslova se svodi na onome što je Lazar Džamić nazvao “shockvertisingom”, to jeste uticajem šoka u advertajzingu, o čemu između ostalog, drugim riječima, i ova knjiga priča. Brend Funky Businessa je takav da bude totalno suprotan od viđenog i toliko iritirajući po jednog ekonomskog ili menadžement puritanca, da isti iz inata mora da pazari knjigu i vidi šta tu sad ima. Opet taj brending je zaslužan za toliki buzz oko knjige i popularnost, drugačije te ideje ne bi došle do izražaja.

Sad, mene lično i mislim dobrom dijelu čitalaca Biznisbloga nešto ne kupuje fazon gdje je jedan doktor nauka nafuran da misli da je svima kul što on sluša Prodigy (ja i svi moji ortaci smo prošli Prodigy fazu u djetinjstvu, ovi stariji malo kasnije zbog vremenske razlike), nosi crne kožne pantalone i oblači se isključivo u crno (što je radio čitav razred moje prijateljice koja je prije par dana završila srednju školu) i brije glavu (ja je brijem zadnjih par godina, a možda i vi). Ali mi naravno nismo glavna ciljna publika, ali uprkos tome nisam izdržao da ne prokomentarišem. Tu je zatim švedski i skandinavski lokalpatriotizam, da malo nervira Amere, od kojih mahom i dolazi većina menadžement literature, ovo je pak pozitivno. Ali ponavljati svakih dvadeset-trideset strana “Marks je bio u pravu” je pak i dalje vješt PR fazon na koga se primaju zagriženi kapitalisti širom svijeta, mi pak na Balkanu imamo naša dva stava na ovu temu.

Napomena: Hvala mom prijatelju Vladimiru Kežiću što mi je uzajmio svoj primjerak, jerbo u dvije jedine knjižare u Banjaluci ovaj naslov je nemoguće pronaći poslednja dva mjeseca, tj. Kežić je kupio izgleda prvi i poslednji primjerak Funky Businessa u BL. Tako da čitaoci iz BL koji su otišli posle drugog pasusa do knjižare, poljubili su vrata. Nažalost takav je život u turbo biznisu.