Funky Business nije budućnost, već sadašnjost. Funky Business nije provokativna knjiga, ona vam prosto kaže kako stvari stoje. Tanka je i brzo se čita. Ono što je najveća snaga ove knjige jeste njen brzi ritam koji prosto drobi i poziva na instant akciju, pa ću neskromno reći da ovaj naslov muzički više liči na drum’n’bass, nego na funk. Precizan koncept organizacije sadržaja, bukvalno svaki pasus sadrži zanimljiv primjer iz prakse, a zaključci su izvedeni u vidu jasnih i kratkih rečenica koje pogađaju epicentar, a same poente ponekad po strukturi naliče advertajzing sloganima. Ovo je jedna pametna knjiga čije su ideje iznesene na jedan prijateljski i nadsve normalan način, tako da čovjek ujedno i uživa dok čita i u stanju je da u potpunosti pohvata i zažvaće iznesene misli. Naravno, ukoliko ima cojones i dovoljno je brz.
Da rezimiram, bez obzira da li ste direktor ili “programer u pidžami” (i jedni i drugi čitaju Biznisblog) – pravac u knjižaru po Funky Business! Od prebrze vožnje i gomile informacija na putu prosto ćete se preplašiti, ali to je još jedna karika u emotivnoj ekonomiji. Opet, u svijetu gdje je sve kopija kopijine kopije prepoznaćete dobar dio stvara, ali ćete dobiti i neki sasvim drugi pogled na iste. Suština je da su mnogi kopirali i dalje promovisali ideje iz Funky Businessa, s druge strana Funky Business snagu crpi od od nekih široko poznatih autora i magazina. Knjigu sam inače pročitao sa podužim zakašnjenjem, a glavni krivac da preuzmem ovu akciju je bio Dušan Belić.
Sledi dio za čitaoce koji nisu direktno zapalili nakon prošlog pasusa put knjižare, već su zastali da čuju i drugu stranu medelja – šta ne valja u Funky Businessu? Samom sadržaju ništa ne fali, ali samom brendingu oko knjige da. Zbog istog sam je i možda podsvjesno tako dugo izbjegavao da pročitam. U suštini čitav identitet ovog naslova se svodi na onome što je Lazar Džamić nazvao “shockvertisingom”, to jeste uticajem šoka u advertajzingu, o čemu između ostalog, drugim riječima, i ova knjiga priča. Brend Funky Businessa je takav da bude totalno suprotan od viđenog i toliko iritirajući po jednog ekonomskog ili menadžement puritanca, da isti iz inata mora da pazari knjigu i vidi šta tu sad ima. Opet taj brending je zaslužan za toliki buzz oko knjige i popularnost, drugačije te ideje ne bi došle do izražaja.
Sad, mene lično i mislim dobrom dijelu čitalaca Biznisbloga nešto ne kupuje fazon gdje je jedan doktor nauka nafuran da misli da je svima kul što on sluša Prodigy (ja i svi moji ortaci smo prošli Prodigy fazu u djetinjstvu, ovi stariji malo kasnije zbog vremenske razlike), nosi crne kožne pantalone i oblači se isključivo u crno (što je radio čitav razred moje prijateljice koja je prije par dana završila srednju školu) i brije glavu (ja je brijem zadnjih par godina, a možda i vi). Ali mi naravno nismo glavna ciljna publika, ali uprkos tome nisam izdržao da ne prokomentarišem. Tu je zatim švedski i skandinavski lokalpatriotizam, da malo nervira Amere, od kojih mahom i dolazi većina menadžement literature, ovo je pak pozitivno. Ali ponavljati svakih dvadeset-trideset strana “Marks je bio u pravu” je pak i dalje vješt PR fazon na koga se primaju zagriženi kapitalisti širom svijeta, mi pak na Balkanu imamo naša dva stava na ovu temu.
Napomena: Hvala mom prijatelju Vladimiru Kežiću što mi je uzajmio svoj primjerak, jerbo u dvije jedine knjižare u Banjaluci ovaj naslov je nemoguće pronaći poslednja dva mjeseca, tj. Kežić je kupio izgleda prvi i poslednji primjerak Funky Businessa u BL. Tako da čitaoci iz BL koji su otišli posle drugog pasusa do knjižare, poljubili su vrata. Nažalost takav je život u turbo biznisu.
