Sve ide svojim redom. Prvo plata, zatim plaćanje računa. Pa šta ostane.
Izveo sam lepši deo porodice da zajedno uobličimo nekoliko trenutaka kojih se možemo rado prisetiti dok ne izgulimo i ono što nam preostane. Riblja čarda, odredio sam pravac. Pravo mesto za riblju čorbu. Pikantnu, moliću fino!
Tako je i bilo.
Za kratko vreme, na stolu se ukazao prizor za sliku mrtve prirode, aranžiranu ispražnjenim tanjirima u kojim uredno stoji odložen pribor za jelo, čašama, rasutim mrvicama hleba, oplemenjen akcentom neobično zanimljive crvene fleke. Spontano i lično sam je kreirao u nespretnom pokušaju presipanja začina.
Ima tu još jedna stvar.
Za kućevne tipove (a i tipke) ne postoji restoran u kom se mogu osećati prijatno više od pola sata. Jer, gde se onako napunjen opružiti? Zadovoljni što ne moramo prati sudove već jednostavno napustiti prostoriju nakon završenog ručka, a što spada u tipično ponašanje već pomenute kategorije, zaboravih ostaviti napojnicu uz isplaćen račun. Svakako ne iz puke učtivosti da izgladim stvar, javno pohvaljujem ugostitelja i uslugu. Za svaku su preporuku.
Moji su se ugnezdili u stojadinu osveženim prohladnim predvečerjem i velikodušno dozvolili da skoknem 30-ak metara uz obalu reke. Tek da ošacujem teren.
Za nepunih 5 minuta zazvonio je moblini telefon. Nisam se javio. Poruka je bila jasna. Vrati se brzo, nama je ovde hladno.
Za to vreme moj foto aparat je već bio napunjen novim snimcima.
nastaviće se…
powered by photorganizr.com