Nisam od onih ženskih storenja koja gunđaju kada se muškarac njenog života okrene čarima fudbala i zaboravi one ostale, ali ovo Evropsko prvenstvo mi posebno ide na živce – zbog Hrvata.
Na svakom hrvatskom programu može se vidjeti prava euforija, a očigledno je da u svemu tome najmanje ima fudbala. Naše komšije su mudro odlučile spinovati narodne mase tako što će iskoristiti njihovu ljubav prema fudbalu za jačanje nacionalnog identiteta. Iskoristili su veoma jednostavne propagandne tehnike u cilju masovnog uticaja, jer »jer samo je jedno u mom životu vrijedno da pustim suzu s oka jer tebe volim ja«. Tehnike koje su meni najprimijetnije su bajno uopštavanje, kreiranje euforije i tzv. flag – waving ili mahanje zastavom. Vještim baratanjem simbolima i psihologijom mase doveli su do toga da se u svakom gradu hrvatske dragovoljno kliče ime te zemlje.
Prolazeći kroz Hrvatsku prije par dana nisam mogla da ne primjetim tu »vatrenu« atmosferu. Crveno-bijeli kvadratići bili su na sve strane, sve se može kupiti: od zastavica za auto do šalova, majica. Čak su i hrvatski šminkeri uparili šeširiće i sniježnobijelie lacosta patikice. Svi veći hrvatski brendovi navukli su navijačke odore na svoje proizvode: navijački čipi-čips, navijačka čajna kobasica, navijačko pivo.. . Narod kliče pjesme koje neodoljivo podsjećaju na nešto…
U suštini – zavidim im. Oni se makar imaju s čim identifikovati, a mi… Ni oko himne i grba se ne možemo dogovoriti, a kamo li da skupa navijamo za reprezentaciju.
Zloćka
