Putujem ja, oooo da, itekako putujem, putujem već godinama, od zdrave pameti prema razdoru uma i nedostatku razuma. Putovanja su stanja umne i tjelesne inkonzistencije, stanja koja opravdavaju greške, fulanja fudbala a ponekad i cijelog stadiona skup s pijanom publikom. Možda zato volim putovati.
Znajući da sam nigdje, znajući da ću ipak na kraju krajeva negdje stići, manje je bitno za koliko i gdje uopće. Bitno je da s vremena na vrijeme malo proputujem. Na dužim putovanjima najviše volim gledati ljude i spodobe oko sebe, ne želim puno ili uopće ostvariti bilo kakav kontakt s njima, zanimljiviji su mi ovako. Oh Bože koliko samo puta prozborih i došlo mi da si ovaj pogani jezik otkinem hrđavim kliještima i bacim ga susjedovim svinjama umjesto napoja! Na putovanjima se osjećam poput duha, nemirnog duha, nemoćnog u ovome svijetu, pasivnog gledatelja - valjda ljudi upadnu u to stanje uma i kad su pred onom debilnom telkom koju gledaju svaki jebeni bogovetni dan u svojim domovima ispijajući neku jeftinu i mlaku pivu iz vječno rastućih trgovačkih lanaca koji pružaju jeftinu alternativu originalnim proizvodima, ofarbanim u jebeno zeleno i kurvinski crveno…
Zamisli se kako na stolu imaš Konzum pivo, Konzum meso, Konzum salvete, Konzum čačkalice, Konzum salatu, Konzum kruh, pored tebe sjedi Konzum žena (jeftina, al ide jebiga) i dok slinite po starom mesu vi buljite u Konzum televizor koji naravno ne posjeduje cijeli RGB spektar nego stvara surealno bolesnu sliku od samo dvije temeljne boje, jebene zelene i kurvinski crvene … Koji užas…Dok putuješ jednostavno ne možes upasti u to stanje monotonije, uniformnosti i učmalosti - putuješ jebiga, sve se mijenja oko tebe, ovisno o brzini kojom putuješ, ali se naposlijetku ipak mijenja. Najžešći mi je onaj trenutak kad odlazim iz rodnog mi sela - ma kakav kurac speed, kakve droge, osjećam se ko da u gujsci imadem dva mlazna motora od kvintilijun ždrebaca mladih i ko da me sam vrag nosi naprijed - a u biti sam u jebenom busu ili autu, cmoljim jadnih stotinjak kilometara na sahat i od inercije ne osjetim niti “i”. Ali zabrijem si da je trip i pojačam malo mjuzu u skrpanim sluškama, otvorim pivo ako se ima i predam svoj život nekom tamo anonimnom vozaču u ruke, “Ma vozi Miško”. (more…)
Neka prava na ovaj tekst su zadržana, 2008 Blogowski. Svi objavljeni radovi na Blogowski.eu su njegovo vlasništvo, osim ako nije drugačije napisano, i nalaze se pod Creative Commons Attribution 2.5 Licencom. Ukoliko koristite RSS kanale sa ovog bloga, proverite da li se slažete sa uslovima korištenja. Uslovi korištenja RSS kanala
