Архива за 'Lično' категорију

Learning by doing: Photoshop panorama

January 22, 2010

Danas mi je stigao stativ i glava, pa sam izašao na terasu malo da se igram. Na IV spratu, iznad malog parka, terasa ima i koliko toliko zanimljiv pogled. U poređenju sa terasom u stanu koja gleda na naše dvorište, plus dvorišta nekih starih zgrada u Železničkoj, terasa u kancelariji je pravi vidikovac.

Od ranije sam znao da je Photoshop jako dobar što se krpljenja više slika u jednu tiče, ali tek danas sam video koliko je cela stvar jednostavna i kakve rezultate daje. Evo ih koraci kako može jednostavno da se napravi jedna panorama, čisto da pribeležim da sam ne zaboravim pošto sumnjam da ću ih praviti često.

1. Izašao na terasu, namontirao aparat na stativ i ufotkao par fotografija pomerajući fotoaparat oko vertikalne ose.

2. Skinem fotke sa aparata na komp i složim ih u jedan folder:

3. Uvezem fotke u Photoshop kao jedan fajl, gde je svaka fotka na zasebnom sloju. Photoshop već ima skript za to: File > Scripts > Load Files into Stack. Ovaj alat čak ima i Attempt to Automatically Align Source Images opciju koja štedi korak #4 kada je otkačena.

4. U Layers panelu selektujem sve slojeve sa slikama i odaberem Edit > Auto-Align Layers… opciju.

Auto opcija radi sasvim lepo i nakon OK dobijemo nešto ovakvo:

Ovde će ekipa videti grešku koju sam napravio… Kada se fotkaju fotke, treba preći u manualni mod (duh!) Ovo je ipak bila samo igranje, a na greškama se uči. Uz to, napolju je sad i mrak i previše hladno da jurim novi set fotografija

5. Posle “raspoređivanja” slojeva, odaberem Edit > Auto-Balance Layers kako bi Photoshop izjednačio i uskladio odabrane slojeve. Posle ovoga samo ostaje da se iseče panorama pomoću Crop alata.

Spojena i isečena panorama, bez ikakvih dodatnih dorada izgleda ovako:

Čudo su ovi današnji alati… Tehnički ti skoro ne puštaju da pogrešiš. Za lepu fotografiju je ipak potrebno nešto više od tehnike i alata, ali to je skroz druga priča.

Internet – velika besplatna samooposluga za novine

January 22, 2010

Mogu da zamislim scenu: prelamač dobio članak, sređuje ga ali mu treba ilustracija, a nema je. Ali, Gugl je čudo, otvoriš ga, ukucaš „uzice“, pređeš na stranu za pregled pronađenih fotografija, i eto na drugom mestu baš lepa panorama. Kopienpejstuješ u fotošop, malo mu ga daš po kropu i gotovo, sređen članak:

www.glas-javnosti.rs/clanak/srbija/glas-javnosti-20-01-2010/skuplje-grejanje-u-uzicu

Baš se lepo uklopilo u ovom članku na sajtu Glasa Javnosti (www.glas-javnosti.rs) zar ne? Ma čudo je taj Internet, na njemu sve ima. Koliko je lakši posao, ne moraš da se cimaš po sopstvenoj arhivi ili još gore da moljakaš za fotku ako nemaš odgovarajuću u arhivi, samo srč, […]

Facebook + Blog + Fotke

January 18, 2010

Pre nego što ću poći na put krajem oktobra, aktivirao sam svoj prašnjavi i zaboravljeni Facebook nalog kako bih imao gde da kačim fotke i lakše ostanem u kontaktu sa ljudima kući. Danas manje više svi imaju Facebook i na njemu je lakše i jeftinije komunicirati sa ljudima nego bilo kojim drugim alatom (cena postane bitna u inostranstvu). Umesto da žoglirate SMS-om, Skypeom, emailom, Flickrom i čime sve ne, manje više svi koji vam trebaju su na Facebooku, ili imaju nekog preko koga lako možete poslati poruku, sliku, šta već.

O tome da li je Facebook zla korporacija kojoj je samo stalo do vaših podataka ili ne možemo nadugačko i naširoko, ali da uspevaju da na internet privuku ljude koji ga ranije i nisu baš previše koristili, za to im treba skinuti kapu.

Ono što mi se u celoj priči nije baš previše svidelo je što je ovaj blog ostao pomalo zapostavljen. Kada naletim na nešto zanimljivo, okačim na FB, ono što mi je u trenutku na pameti šaljem kao status, a i fotke, kojih se nakupilo u zadnjih par meseci, takođe tamo postavljam. To mi (za sada) ima smisla pošto na FB ima stvarno dosta ljudi do kojih mi je stalo, a koji nikada neće čitati ovaj blog ili me pratiti na twitteru ili na Flickru.

Rešenje je do određene mere spojiti jedno i drugo. Jedna od mogućnosti je da iz Facebooka izvučem stvari koje mislim da su zanimljive, i okačim ih ovde. Facebook ima API, ovaj blog je pod mojom potpunom kontrolom, a uz to vozi WordPress pa već postoji sila gotovih dodataka.

Tako sam danas lepo uzeo i podesio Fotobook, zanimljiv i stabilan plugin koji iz jednog ili više FB naloga izvlači albume sa slikama i slaže ih u stranice bloga. Iako mi je za sitnija peglanja trebao koji sat, sve se jako lako namešta i radi kako treba. Još treba da upeglam par stvarčica, ali za sada mi je skroz OK kako izgleda – pošto do danas nije bilo nikakvih albuma na blogu, ovo je definitivno napredak.

I tako… Ko do sada nije fotke sa puta, evo ih na sajtu, a za komentare i tagovane aktere, ipak ćete morati na FB… Za sada

Zašto vam nisam poslao novogodišnje čestitke preko Interneta

December 31, 2009

Kako se približilo praznično doba godine tako su krenuli da praše i čestitke, što imejlom, što na fejsbuku, što na tviteru, što na SMS i na svakojake druge elektronske načine koji omogućavaju masovno dopisivanje.

Moj pristup je sasvim drugačiji. Iskazivanje lepih želja smatram ličnim, a tome ne priliče robotske poruke poslate na mali milion adresa samo zato što se to može i zato što sam nam sad kontakt adresari puni stotinama ljudi od kojih koji većinu čak i ne poznajemo.

Ne želim da budem deo toga. Ne želim da zatrpavam ljude s kojima nisam toliko blizak, a još manje želim da oni […]

Godišnji odmor leti?

December 28, 2009

U par navrata tokom našeg puta po arapskim zemljama i Severoistočnoj Aziji mi je palo na pamet kako je pomalo čudna stvar da ljudi iz Srbije idu leti na odmore.

Donekle je apsurdno to da je tada lepo vreme i u Srbiji i da ne dobijaju ništa posebno time što idu u Grčku, Hrvatsku ili Bugarsku. Zašto trošiti veliko parče godišnjeg odmora na odlazak na more kada jedan ili dva produžena vikenda mogu super da posluže za punjenje baterija. Opcija za te kratke “izlete” ima mnogo: odlazak na neku od naših planina ili banja, poseta prijateljima na selu, komšiluku (Hrvatska, Bosna itd), neki rafting i slično.

I onda, kada zazimi i upekne minus, uzme se godišnji odmor i poveže sa novogodišnjim praznicima, pa pravac neki tropski raj:

Zalazak Sunca, Hikkaduwa, Sri Lanka

Na Šri Lanku se recimo može leteti za oko 300 eura iz Istanbula kada se karte nabave na vreme, ne treba nikakva viza (pečat u pasoš kada sletite i to je to), a dvokrevetna soba košta manje od 20 dolara dnevno u mestu kao što je Ikaduva. Ljudi koji umeju da se cenjkaju mogu i osetno bolje proći što se smeštaja tiče, samo se ne treba stideti i tražiti dobar deal.

Šri Lanku sam uzeo samo kao primer. Tu su i Tajland i Indonezija i Kambodža i Laos i mnoge druge zemlje u kojima se čovek može jako lepo provesti, uživati u lepom vremenu, plažama, rekama, novoj kulturi, kuhinji i aktivnostima, društvu lokalaca i turista i sve što ide uz to, za isti novac koji ljudi potroše kada odu na dve nedelje u Grčku na primer.

Da ne dođe do zabune, i meni je cela ova ideja nova. Zahvaljujući dvomesečnom putu na kome sam bio imao sam prilike da iz prve ruke vidim neke od navedenih zemalja, vidim cene smeštaja i hrane, raznih izleta i aktivnosti. Kada se uporede cene u Grčkoj, Hrvatskoj ili Crnoj Gori, ove zemlje su jeftinije što kompenzuje cenu dolaska do njih, a iskustva i osećaj je potpuno nov i drugačiji. Neke to možda malo i straši, ali apsolutno preporučujem svima koji imaju bar malo avanturističkog duha (ne treba mnogo za većinu destinacija).

Da ne počinjem o tome koliko predrasuda jedan ovakav put ruši i za koja si iskustva bogatiji kada se vratiš…

Putnik dužnik

December 23, 2009

Danas nam je zadnji dan u Indoneziji tako da se put polako privodi kraju. Još su nam ostale neke stvari nasitno: koji dan na Šri Lanci i po jedno popodne u Singapuru i Dubaiju. A prošli smo dosta: Bugarsku, Tursku, Siriju, Jordan, Maleziju, Vijetnam, Tajland i Indoneziju. To je stvarno dosta država za period od nešto manje od dva meseca.

Nevesta, Umayyad džamija, Damask

Lepota kod takvog brzopoteznog putovanja je što za kratko vreme vidiš dosta mesta, ali je loša stvar što nigde ne ostaneš dovoljno digo da bi video bilo šta više od par bitnijih znamenitosti. Nekada treba i da odmoriš i napuniš baterije, pa onda ostane gorak ukus jer si “straćio” vreme na neki tropski raj, a mogao si da odeš na Krakatau, Komodo ili Borobudur.

Poznati pogled na Riznicu, Petra, Jordan

Naravno, ništa od tog vremena nije protraćeno jer je sve to deo puta. Kako se put polako privodi kraju, drago mi je da sam obišao tolika mesta, ali i znam da sam ostao “dužan” zemljama koje su mi se svidele. Sirija sama po sebi nije ostavila previše jak utisak na mene (ako izuzmem Umayyad džamiju, jedno od najsvetijih mesta na planeti), ali mi je zato Indonezija baš prirasla srcu zbog svoje raznovrsnosti i bogatstva, Vijetnamu sam dužan bar dva meseca kako bih natenane obišao jug i sam sever zemlje, Tajland smo samo zagrebali po površini, a od Malezije nismo ni M videli (par dana u Kuala Lumpur skoro da se i ne računa jer je zemlja skroz drugačija od onoga što se u KL može videti).

Detalj iz Muzeja Pismenosti, Hanoi, Vijetnam

Daleko od toga da mi je bilo šta žao, čak ovakvo putovanje vidim i kao veliku prednost. Uvek imam drugi osećaj kada posećujem mesto na kome sam već bio. Stvari su poznate, bude se uspomene, a sa mestom i ljudima imam mnogo prisniji odnos. Svaku od ovih zemalja u budućnosti mogu da posetim sa prijateljima i doživim je na skroz drugi način, a, kad sam već tu, obiđem i neke stvari koje sam propustio prošli put.

I za kraj još par zanimljivih fotkica koje sam na brzinu našao (tek treba da izvučem best of kolekciju):

Tropski raj, Koh Phangan, Tajland

Pogled na selo sa visećeg mosta, Bukit Lawang, Indonezija

Detalj iz Velike Palate, Bangkok, Tajland

Kradu i kolege fotografi

December 7, 2009

Malopre primetih da je na sajtu fotozine.org, na upit nekog od članova na temu fotografskih filtera, član Jethrotull malo protrčao Guglom i iskopao tekstove koje je iskopirao bez dozvole autora. Jedan od tekstova je i moj članak Polarizacioni filter – namena i način upotrebe. Kopiranu verziju članka na tom sajtu možete videti na adresi http://fotozine.org/?knjiga=forum&poglavlje=402&list=8395.

Koliko sam mogao da vidim iz profila ovog člana sajta fotozine.org, on je vrlo iskusan, na tom sajtu je dugo (od 2005. godine) i na njemu je objavio veliki broj fotografija a i aktivan je u diskusijama. Dakle, vrlo dobro je znao šta radi ali se […]

Pretnje spamera

December 3, 2009

Malopre samo imao neobičan telefonski razgovor. Zove me lik, da mi preti zato što sam negde napisao da je spamer. Nažalost, lik je toliko nerazgovetno govorio da sam ga jedva razumeo.

Koliko sam uspeo da razumem, on je spamer koga sam ja negde kao takvog očepio na Internetu – to jest napisao sam da je spamer. Nisam uspeo da saznam koji je spamer konkretno ali to i nije toliko bitno, svi su oni isti.

Sve u svemu, pored gomile uvreda i psovki uspeo sam da razumem da mi preti da će poslati na milion adresa nešto što bi trebalo da me pogodi. […]

Posle male pauze – opet mi ukradoše članak

November 24, 2009

Nedavno sam objavio članak o geolokacionim servisima koji omogućavaju da sajtovi znaju gde se nalazite, a danas dobih „tip“ od posetioca da je isti članak video na forumu Vrnjačka banja (vrnjackabanjaforum.com) na adresi http://www.vrnjackabanjaforum.com/first/viewtopic.php?f=34&t=240

Neovlašćeno preuzet članak na vrnjackabanjaforum.com

Proverim, kad ono stvarno: iskopiran je tekst, nešto je čak dopisano ispod njega ali ko ne zna, ne može da vidi da to nije deo originala, i čak je tekst potpisan. Ilustracija koja ide uz članak nije preneta, ali to je verovatno zato što sam zabranio linkovanje slika sa nepoznatih sjatova (pogledajte Hotlinking: kad vam drugi sajtovi troše resurse), a kopirača je verovatno […]

Nostalgija

November 11, 2009
Nešto sam u tom raspoloženju ovih dana. To me je i nateralo da napišem ovaj blog. Posmatram okolo kako se neke stvari rade i ne sviđa mi se. Mislim tu pre svega na činjenicu da se danas svako naziva sistem administratorom. Sad svako može da kaže da zna da instalira Linux operativni sistem, i on [...]

Beleške o skorom putu

October 24, 2009

Kako stvari stoje, 28. oktobra (sad u sredu) bi trebalo da krenem na svoj prvi backpackerski put. Zemlje koje obilazimo? Svašta nešto: Sirija, Jordan, Šri Lanka, Vijetnam, Tajland, Malezija i Indonezija. Originalno je trebalo da se ide preko Rusije, Mongolije i Kine, ali se od toga odustalo iz praktičnih razloga: skok cene karte i rasporadaja karata za voz koji je inače bio u igri. No dobro, daleko bilo da južna tura nije zanimljiva, a Rusija, Mongolija i Kina mogu malo da sačekaju.

Iako mi cela stvar u glavi još uvek izgleda potpuno daleko i apstraktno, to je tu – za par dana, tako da evo nekih sitnih beleški, uglavnom praktične i paranoidne prirode. Svaki put nosi izvesne rizike i treba ih biti svestan, ali opet – da se stalno gleda na “Šta sve može da se desi!” ne bismo nikada kročili van svojih domova, a kamo li putovali.

***

Briga o zdravlju na putovanju je vrlo bitna stvar jer konstantno izlažete telo naprezanjima i šokovima u vidu promena klime, hrane i vode, dugih napornih putovanja itd. Na sajtu Kluba Putnika Srbije ima odličan članak o putovanjima i zdravlju, uključujući i listu lekova koje bi trebalo da se ponese. Ostali tekstovi u Iskustveniku su takođe jako korisnik.

Što se vakcina tiče, o njima treba razmišljati minimum 2 meseca pred put. Na primer, vakcina za Hepatitis B se prima više nedelja, tako da sam za to zakasnio, a voleo bih da to ima pokriveno, čisto da ne boli glava. No dobro, šta je tu je – rado ću poslušati preporuku doktorice: “Drž’ se dalje od krvi”. Dogovoreno doktorka!

***

Trgovina opijatima u Maleziji se kažnjava smrtnom kaznom. Nije ti baš svejedno kada vidiš Death Penalty ispisan velikim crvenim slovima u svom pasošu (lupe crveni pečat, na dno vize). Savet je da se ruksak prepakuje pred ulazak u Maleziju, čisto da budeš siguran da ti u džepovima nije završilo nešto što ne bi trebalo da bude tu.

***

Videćemo da li će 32l backpack + “poštarska” torba za laptop i ručni prtljag (od koga se ne odvajam) biti dobra kombinacija. Možda ću i proklinjati dan kada sam odlučio da uzmem to umesto 55l backpacka i ruksaka koji će moći da ide u njega i koji ću vaditi po potrebi.

32l backpack (Deuter Act Trail) je namerno manji. Svi koji putuju savetuju da treba spakovati što manje stvari, a nema ništa bolje da to osigura od samog fizičkog ograničenja torbe. Sadržaj ormara ostaje u stanu, a ja na leđima nosim samo ono što je apsolutno potrebno (plus laptop i punjač kao jedinu neobaveznu stvar). Konkretan model je prevagnuo u odnosu na druge zato što ima jednostavan prilaz dnu ruksaka.

***

Od elektronike nosim laptop i foto aparata (plus punjači). Naradije ih ne bih ni nosio (manje brige i kilograma na leđima), ali pošto put traje dva meseca, ipak ne želim da budem skroz bez računara. Stvarno ne vidim ništa loše u tome da se tokom leta slože fotke i napišu utisci sa Šri Lanke. Ili pak baci koja linija koda u senci palminog drveta na Baliju, uz prvu jutarnju kafu. Recimo

Laptop je dve godine star MacBook. Solidna mašina u malom pakovanju (Core 2 Duo sa 4GB RAM-a, oko 2.5kg sa punjačem) sa jako dobrom wireless karticom i dobrom autonomijom (isključite wireless, smanjite osvetljenje ekrana i baterija traje 4h). MacBook Pro ostaje u Novom Sadu – em je velik, em mu baterija traje max 3h.

Foto aparat je Canon PowerShot SD780IS (kod nas ide kao Ixus 100IS ako se ne varam). Malen i kompaktan, a snima i HD video tako da može da posluži ako odlučim da kačim “putopriče” umesto pisanija i fotki. Samo da još negde vidim za neki mali tripod…

Stvarno bih rado prošetao “Marka”* Azijom, ali pošto ne može da se osigura (max osiguranje prtljaga do 200e, i to uz Comfort polisu), neću da se igram. Skupo, veliko, bode oči – za sada ostaje u Novom Sadu. Ovaj put idem eksperimentalno, da “opipam puls” tim dalekim zemljama, a kasnije uvek mogu da se vratim na foto ture.

* Tepanje kameri © Ivana Jurčić

***

Par dana sam jurio torbu za laptop i stvari koje ću svakodnevno vući sa sobom. Lista zahteva:

poštarka, da u nju može da stane i laptop i peškir i voda i sitnice koje kupim u prolazu, prostrana da bude dobar companion rancu od 32l, treba da odradiš dve stvari da bi došao do glavnog dela (bar čičak + cipzar, ako ne i nešto malo ozbiljnije), glavni deo, gde ide laptop može da se zaključa malim katancem, ali da se katančić ne vidi, za “gradsku vrevu”, lako dostupan džep za sitnjarije, da ne moram malo-malo da otvaram celu torbu samo da bih došao do maramica ili sitnog novca.

Možda sam paranoik, ali ono što sam čuo o sitnim krađama je da se dešavaju svugde i da su čist oportunizam i greška samih turista (momenti nepažnje ili nemarnost). Sitnice kao što je katančić ili torba vezana za nešto što ne može da se pomeri dosta pomažu.

Izbor je na kraju pao na Proteo Casual Messenger torbu i neke klasične (na ključ) katančiće koje sam našao kod lokalnog ključara. Tu je i jedan mali katančići sa šifrom, za situacije kada treba samo da osiguram torbu od otvaranja (šetnje gradom npr).

***

To je to za sada. Kao što vidite, u pitanju su čisto praktične i često pomalo paranoidne beleške, bez i jednog pomena mesta koja ćemo obići. O tome nekom drugom prilikom… Ako imate neke komentare, savete ili anegdote vezane za navedene zemlje, pucajte. Tu sam do srede.

Stvari i posedovanje istih

October 12, 2009

Evo ga jedan zanimljiv tekst o stvarima i posedovanju istih. U pitanju je mal’ starije Paul Grahamovo pisanije koje se bavi stvarima koje akumuliramo tokom vremena i o tome koliko su one (bez)vredne.

Par (meni) zanimljivih citata:

Stuff used to be valuable, and now it’s not.

Ova rečenica sumira sam članak.

The worst stuff in this respect may be stuff you don’t use much because it’s too good.

Ova izjava baš rezonuje samnom u ovom momentu. Nedavno sam nabavio dobar aparat sa kvalitetnom optikom. Uskoro bi trebalo da krenem na duži put i dvoumim se da nosim novi aparat zbog straha da bi neko mogao da ga ukrade ili zato što potencijalno može privući neželjenu pažnju (prilično masivna skalamerija).

Tipičan primer kada stvari počnu da vladaju tobom, umesto da je obrnuto. Kada se podvuče crta, priča se svodi na: “Koji k sam ga kupovao ako ga neći nositi na najzanimljviije putovanje na koje sam do sada išao?”

If I want to spend money on some kind of treat, I’ll take services over goods any day.

Zanimljiv koncept za svakodnevicu: ukoliko želite da se počastite, gledajte da kupite iskustvo (neki zanimljiv doživljaj ili aktivnost, druženje sa prijateljima, kraće putovanje i slično), umesto da pazarite nešto što će uglavnom skupljati prašinu i zakrčivati vaš životni prostor.

Cela priča se svodi na “ako nešto nećeš koristiti svakodnevno, ne treba ti” odnos prema stvarima koje posedujemo (ili želimo da posedujemo). Tema za rezmišljanje…

Nisam znao da sam saradnik Bašte Balkana

October 2, 2009

Gledam juče na Blogotku šta ima novo kad ono članak o Erama na Bašti Balkana. U sred teksta, moja fotografija užičkog Starog grada. Eto, nisam ni znao da sam autor na Bašti. Jeste da me nema nigde na spisku autora i da niko osim mene i autora članka ne zna da sam autor, ali važno je da jesam.

Verovatno će opet neko da mi preporuči da budem srećan zato što su me, eto, objavili. Autor članka “Dinarski tip čoveka – Erski varijetet na sajtu Bašta Balkana” je Jovan Cvijić lično i ako je baš on izabrao moju fotografiju kao ilustraciju, napraviću […]

Ponovio sam se sa 4×4 pogonom

September 19, 2009

Nakon one avanture sa prelaskom iz Jablanice u Mokru Goru automobilom, postalo mi je jasno da više ne mogu da maltretiram svoj automobil terajući ga da bude ono to on svakako nije - terensko vozilo.

Naravno, mnogima je želja da imaju terenca ali to nažalost nije baš pristupačna kategorija vozila.

Tako sam i ja merkao najjeftiniju klasu - ladu nivu, automobil koji je jeftin i radi posao. Ipak, sticajem okolnosti, pojavila se prilika da nabavim Suzuki Samurai SJ413, automobil koji mi je zapao za oko davno, još u vreme kada nisam ni pomišljao da ću jednog dana ozbiljno planirati kupovinu terenskog vozila.

Nije […]

Moj prvi bungee skok

September 13, 2009

Juče sam, prvi put u životu (verovatno ne i poslednji), skakao bugnee. Super je iskustvo, ali jako teško za opisati tako da se neću ni truditi da prepričavam sam doživljaj. Treba probati i videti iz prve ruke, što preporučujem.

Evo par zanimljivih stvari koje mi ranije nisu bile poznate, a vezane su za skakanje kod nas:

Samo 5% manje devojaka skače nego momaka. Kaže ekipa da su pre neki dan imali all girls dan – samo devojke su skakale. Toliko o predrasudama o polovima. Jako malo ljudi se vrati na zemlju, a da ne skoči. Neka cifra koju sam načuo je 4 osobe po sezoni što je stvarno jako malo. One priče o potpisivanju papira o preuzimanju odgovornosti su samo rekla-kazala priče. Ništa se ne potpisuje ako ste punoletni. Podrazumeva se da znate u šta se upuštate, a ovo samo po sebi je postala sasvim normalna zabava uz minimalan rizik. Nešto kao ringišpil, samo MNOGO zabavnije i zanimljivije. Za maloletne osobe roditelj potpisuje pristanak. Rekoše mi da je nedavano skakala sedmogodišnja devojčica. Sve čestitke roditeljima pošto stvarno mislim da decu ne treba držati pod staklenim zvonom (naravno, ne treba ni forsirati svoje adrenalinske želje na klince, ali ako žele da probaju – što da ne).

I za kraj par sličica. Prvo pripreme. Vežu vas oko članaka, plus dodatno osiguranje na telo. Skok se desio prebrzo tako da se stvarno ne sećam gde je bilo najveće opterećenje, ali kako sam čitao, vezan si za telo samo kao osiguranje, dok noge nose sam teret.

Objašnjenja pred skok – kako da skačeš, šta da radiš kada se gume nategnu i kada te počnu malo bacakati, šta u situaciji kada odeš u vodu, kako ide prihvatanje kada te budu skidali itd. Korisne informacije u svakom slučaju koje treba saslušati.

Instruktor je inače bio malo začuđen kada sam rekao da nikada u životu nisam skakao na glavu Za sve postoji prvi put!

Skok. No comment – probajte.

Samo jedan od skokova pre mene je išao u vodu – ostali su uglavnom završavali iznad vode. Meni je sam taj upad u vodu pri skoku sa 50+ metara (ne znam tačnu visinu platforme) baš poseban doživljaj koji stvarno treba doživeti. Ako budete skakali i budete hteli da idete u vodu, to obavezno tražite jer to ne podrazumevaju “po defaultu”.

Ekipa na bandžiju se zeza da nema skokova bez PUPS-a. Iako su svi skakači dobili aplauz prolaznika, penzioneri koji su šetali Adom su najradoznaliji, pa priđu i pitaju: “Kakav je osećaj?”, “Da li si ti trebao da završiš u vodi ili ne?” itd.

I to je to – skinu vam opremu i vi idete svojim putem. Mi smo naravno zaglavili na palačinke (bolje posle skoka nego pre!)

I za kraj, cena: 3100 dinara. Nije mnogo ako hoćete da probate nešto zabavno, ludo i novo, a da u isto vreme imate priliku i da malo bliže upoznate samog sebe i svoje granice (nije nimalo svejedno skočiti sa 50+ metara).

Photo Credit: Dragana Vukajlović. Thanks!

Napakovan avgust

September 5, 2009

Prođe i avgust, mesec odmora. Sa sve pripremama i pauzama između dva puta, uspelo mi je da za ceo jedan mesec jako malo postignem na poslu, ali dosta toga u pogledu novim mesta koja sam posetio i novih iskustava.

Prvo sam bio u Egiptu (u Hurgadi) između 10. i 20. avgusta. Onda smo 27. avgusta otišli do Splita na vikend (vratili smo se u ponedeljak, 31. kasno uveče). Trebalo bi stvarno dosta vremena da opišem sva mesta koja sam posetio, tako da ću se zadržati samo na par kratkih beleški uz par fotki:

***

Jedan od prvih komentara koje sam imao o Egiptu je bio: “Ako mi išta zgadi Egipat, to će biti Egipćani”. Na kraju im ipak nije pošlo za rukom – iskuliraš ih i ideš svojim poslom.

“For you my friend, special price!” je postala rečenica sa kojom smo se svi iz grupe zezali. Trgovci su jednostavno toliko dosadni da sam već posle prvog dana počeo da govorim “No” mehanički, bez da ih i pogledam.

Nismo uspeli da ustanovimo da li su dosadnije one sitne egipatske mušice (ne pale fore koje pale sa domaćim muvama) ili trgovci, ali imam osećaj da su trgovci u blagom vođstvu.

***

Stvar koja iz ove perspektive izgleda strašno je jako dugo nerazumevanje egipatskih vlasti za nasleđe koje imaju. Kada im je došlo iz dupeta u glavu, stranci su već odneli mnogo vrednih stvari – neki tajno, a neki njima pred očima, čak i uz odobravanje.

Evo i sada, kada smo se šetali Nacionalnim muzejom u Kairu i videli kako je sve izloženo i posleženo, neko iz grupe je prokomentarisao: “Kada vidim ovo, prosto mi i nije žao što su im sve odneli!” Stoji da grade novu zgradu muzeja, ali to nije opravdanje za stanje u kome se trenutni nalazi.

***

Egipat je savršen primer onoga šta se desi kada se dozvoli da zemlja postane prenaseljena, Kairo posebno. Možemo mi da se zgražavamo nad belom kugom koliko god hoćemo, ali polako prestajem na to da gledam kao na problem.

***

Ako ste već došli do platoa Gize, gledajte da uđete u piramidu (plaća se zasebno, oko 4.5 eura). Ljudi obično imaju pogrešne predstave o tome kako je unutra – očekuju bakljama obasjane lavirinte sa zidovima oslikanim egipatskim motivima.

U stvarnosti, piramide su mnogo jednostavnije – zato su uspele da se održe tu gde su toliko dugo Mi smo bili u Kefrenovoj piramidi, ali ona i Mikerinova rotiraju što se ulazaka tiče – dok se jedna sređuje, druga je otvorena za turiste, pa se onda zamene.

***

Poseta pustinji je jedan od zanimljivih izleta, ali sam čuo da je safari u Tunisu mnogo bolji ako želite da bar malo okusite pustinju. Dosta je duži i sadržajniji od egipatske varijante. Naravno, sve je “optimizovano” za turiste što uvek malo kvari doživljaj, ali dobro – mi smo se super proveli.

***

Izlet do Luksora je jako naporan – dugo se putuje autobusom i jako je vruće. Po pričama koje sam čuo, mnogo je bolje Luksor obići u okviru krstarenja Nilom, a ne kao izlet iz Hurgade, ali tu baš i ne mogu da posvedočim iz prve ruke.

Uglavnom, ako ste došli u Egipat zbog Crvenog Mora i niste baš veliki history junky, Luxor vam možda pokvari dan.

***

Plitvice su prelepe i stvarno preporučujem da ih posetite. Odvojite minumum par sati za njih, ako ne i ceo dan – stvarno ima šta da se vidi. Kada gledam neke od fotki prosto ne mogu da verujem da sam bio na tim mestima i da sam ih ja uslikao:

***

Jedna od najlepših stvari koja mi se u Splitu desla je slučajan upad na koncert “Runjić na Peristilu” (klik ovde za snimke). Ovde ima cela anegdota jer smo mi sa plaže krenuli malo da prošetamo centrom, pa na kraju završili na prelepom koncertu koji je prenosio HRT.

Privukla nas je proba orkestra pa smo malo zaseli, da uz piće uživamo u mizici pošto smo mislili da je pozornica tu svaki dan, u okviru nekog letnjeg programa. A onda smo, prostom igrom niza slučajeva slušali uživo Olivera, Kaliopi, Gibonnija i ekipu (meni je lično Kaliopi bila najjača).

Pošto se ovaj koncert već tradicionalno održava, gledajte da uštimujete posetu Splitu sa njim pošto ga stvarno vredi videti, što zbog Peristila koji je prelep, što zbog predobre muzike (zvuči 10x bolje uživo nego na snimcima).

Nego zbilja, da li neko zna koliko su bile karte?

***

Nedelju i ponedeljak smo proveli lunjajući po Hvaru i Splitu. Nedelja je počela kišom, tako da je bilo previše hladno za plažu. Umesto toga smo seli na katamaran i pravac Hvar, pa Stari Grad. Žao mi je samo što nismo imali više vremena da lunjamo uličicama Starog Grada.

Hvar je ostavio tako lep utisak na nas da ću definitivno gledati da odem tamo na duži odmor u jednoj od narednih godina.

Što se Splita tiče, u najlešim uspomenama mi ostaju Riva, Peristil i Marjan, sa koga se Split vidi kao na dlanu:

I tako… Sorry za malo poduži post – ipak je monthly summary u pitanju

Ko je stvarno odgovoran za nesreću u Namenskoj u Užicu?

September 4, 2009

Još dok je vatrena stihija buktala u lagumima Namenske proizvodnje, političari su najavljivali brzu i opsežnu istragu i kažnjavanje odgovornih za ovu tragediju.

Ako istraga i utvrdi da je nesreću izazvao ljudski faktor, odnosno nemar, to će se prelomiti na leđima ljudi iz Namenske. Nadam se da će ova nesreća, ipak, izneti na svetlo dana neke probleme sa kojima se namenska industrija u Srbiji uopšte sreće i da će bar javnost saznati ko su pravi krivci.

Treba znati da je pre neku godinu, u ranijem naletu kresanja budžeta, Vlada odlučila da smanji broj zaposlenih koji su na trošku države, tako što će, […]

Nesreća u fabrici oružja u Užicu

September 3, 2009

Večeras je u fabrici oružja Prvi Partizan - Namenska došlo do serije eksplozija u podzemnom objektu gde se radi sa eksplozivnim materijama. Vatrogasci još uvek pokušavaju da ugase požar i uđu u objekat kako bi izvukli zaposlene koji su se u trenutku eksplozija nalazili u objektu.

Pretpostavlja se da je u objektu ostalo pedeset radnika i o njihovoj sudbiji se još uvek ništa ne zna. Celo Užice je u šoku i strepi za svoju rodbinu i prijatelje.

Teško je izbeći podsećanje na eksploziju u fabrici oružja u Užicu 1941. godine, za vreme Užičke Republike, od podmetnute ekspozivne naprave, kada su svi radnici, […]

Ajmo Jovo nanovo …

September 3, 2009
Svemu lepom dođe kraj pa i odmoru. Ima nešto više od metar dana od kako sam pisao poslednji tekst na blog-u, a razlog tome je poduži odmor od 3 nedelje koji sam proveo putujući kolima po Evropi. Ne, neću krenuti sa rečenicom “ehhh de smo mi a gde je Evropa”, jer to više ne može [...]

Eto mene i u Glasu javnosti

September 2, 2009

Pre neki dan je u “Glasu javnosti” izašao članak o crkvi brvnari u selu Jablanica na Zlatiboru, pod nazivom: Obnova crkve brvnare u zlatiborskom selu Jablanica: Stara svetinja u novom ruhu (http://www.glas-javnosti.rs/clanak/srbija/glas-javnosti-29-08-2009/stara-svetinja-u-novom-ruhu).

Ne znam da li su i fotografiju preuzeli od “Bete” zajedno sa tekstom, ali ako obratite pažnju videćete da je fotografija originalno potpisana i ako imate oštro oko, prepoznaćete moj potpis u brljotini koja je ostala nakon njihove obrade. Naravno, ovo sam slučajno našao - nisam imao pojma da sam objavljen.

Baš me zanima da li je i u štampanom izdanju upotrebljena ova fotografija i da li je makar u […]

Dejana Majstorović, novinar Danasa, o Stopića pećini

August 13, 2009

Da li ste do sada čuli za novinarku novina Danas, Dejanu Majstorović? Niste? Nisam ni ja. Za nju sam saznao evo baš danas kada sam naišao na članak o Stopića pećini koji je ona objavila u ovim novinama 14. jula. Privukao mi je pažnju jer sam  u njemu prepoznao svoj članak sa bloga.

Članak Dejane Majstorović možete naći u internet arhivi […]

Odmor

August 9, 2009

Sutra po prvi put u životu idem na zvanični godišnji odmor. Nosim samo par knjiga, foto aparat i rezervnu XD karticu, dok računar i sve vezane obaveze ostaju u Novom Sadu. Vidimo se od 20-og!

PS: Ako imate neki must know savet (dobre plaže, kako proći da te ne oderu, zanimljivi izleti i mesta za posetiti i slično) za Egipat, samo pošaljite komentar.

PPS: putovanja.info FTW!

Istraživačka stanica Petnica - kako je to nekad bilo

June 23, 2009

Bio sam u drugom srednje kada me je prvi put profesorka pitala da li sam zainteresovan da odem za vreme raspusta u Istraživačku stanicu u Petnici kod Valjeva. Između raznih kurseva imali su i kurseve o računarima, a ja sam u to vreme gutao sve što je moglo imati nekakve veze sa računarima. Naravno da sam bio raspoložen.

Ipak to što sam ja hteo nije značilo i da ću stvarno otići, prvo je trebalo da se sa tim slože moji roditelji, što nije bio problem, ali je postojala kvaka da je broj prijava bio ograničen i da su sve prijave razmatrane i primali su samo one koji su im odgovarali.

Tako, popunih ja nemali obrazac predadoh da ga pošalju i skoro sam…

Pih, kakvi ste mi vi internet prijatelji

May 18, 2009

U više navrata sam video da su neki od vas navraćali u Užice ili okolinu, a niko da se seti da se javi pa da se upoznamo i družimo.

A evo danas posedeh sa Slobom Markovićem, čovekom koga sam iks puta ocrnio što na blogu šta na drugim internet mestima. Imao je neka posla u Užicu, pa se lepo čovek javio, te smo se videli, seli da se ispričamo o svemu i svačemu, ko što ljudima i dolikuje.

Eto, njemu sam dobar a vama ne valjam

Copyright © by Predrag Supurović (Digital Fingerprint: 34546erze56e4tz787978oiteqwerq234554)

Krađi nikad kraja - sajt duhoviti.com ukrao članak sa ovog bloga

May 16, 2009

Ovo već postaje neverovatno. Pre nekoliko dana sam pisao o slučaju krađe članka o Suzan Bojl objavljenog na ovom blogu, ali to očigledno nije dovoljno. Danas nađoh isti članak na još jednom sajtu - duhoviti.com.

I ovaj put je prekopiran kompletan članak Suzan Bojl (Susan Boyle), od ružnog pačeta do labuda i svetske slave za samo sedam minuta, naravno bez dozvole, a nije naveden ni autor, kao ni izvor odakle je tekst preuzet. Ne postoji čak ni natuknica da je tekst uopšte odnekud preuzet. Nasuprot tome, članak je potpisan njihovom izjavom o zaštiti autorskih prava.

Predrag Konatarević, vlasnik sajta duhoviti.com (slika sa fejsbuka)

Prema onome što sam našao o sajtu duhoviti.com, vlasnik je Predrag Konatarević iz Blaca (Srbija).

Sajt duhoviti.com je očigledno napravljen radi…