Архива за 'Nostalgija' категорију

* Kuća: Rushdie & Pamuk, New Yorker Festival 07

октобар 26, 2007

Moj koncept “kuće” poprimio je nejasne obrise odlaskom (ili dolaskom?) u “svet”. Što više vremena prolazi, to sam nesigurnija u to gde mi je zapravo kuća. Novi Sad nažalost više ne doživljavam tako, iz razloga koje ću zadržati za sebe. Za sve ove godine u Torontu uspela sam samo par puta da se zaista osećam kao kod kuće. Ponekad, takođe, iznad okeana na putu ka Kanadi pomislim da jedva čekam da stignem kući i sjurim se pod tuš, a na putu ka Srbiji pomislim da jedva čekam da dođem kući i spustim glavu na jastuk. Da li je kuća tamo gde je tvoja kada? Ili tvoj jastuk? Ili jastuk nosiš tamo gde si sagradio kuću? Da li je kuća mesto sa kog si potekao ili mesto na kom si se zatekao? Da li je kuća fizičko mesto ili mesto u vremenu; da li je možda samo apstraktna ideja koju gajimo zbog potrebe da pripadamo?

Nemam odgovor na ova pitanja. Sve jasnije uviđam da kuća, zaista, ima mnogo više veze sa vremenskom nego sa prostornom odrednicom. Moja kuća je verovatno moje detinjstvo. Kada čeznem za kućom, zapravo čeznem za čitavim jednim svetom viđenim kroz one oči, onda. Za onim Novim Sadom, za onom ulicom, za onim danima. Kada želim da se vratim kući, zapravo želim blizinu svoje primarne porodice, ili želim da se vratim svom prvom životu. A opet, u Njujorku sam se osećala kao kod kuće, potpuno neočekivano, iako nikada pre toga tamo nisam bila, niti tamo imam ikoga ko mi je blizak. Jastuk i kada bili su hotelski a ne moji. Možda je kuća zapravo samo nešto što uvek nosimo sa sobom? Kad negde stignemo, možda raspakujemo mnogo više od kofera? To “nešto” u nama se rasklopi i utisne u slobodan prostor oko nas. U tom prostoru ima manjka mesta, ili viška mesta ili ga ima taman dovoljno, pa odjednom osetimo da baš tu pripadamo. Tako uklopljeni, ispunjeni smo i celi. U tom nenarušivom skladu između nas i sveta - sve ima smisla, sve nešto znači. Mi značimo.

Upravo zbog ličnog iskustva sa ovom dilemom, sa velikom radoznalošću slušala sam razgovor Salmana Ruždija i Orhana Pamuka na Njujorker festivalu ovog oktobra. I vi ga možete čuti ovde, a za slučaj da niste u mogućnosti pokušaću da, u tekstu koji sledi, dam verodostojan prikaz najvažnijih detalja te priče.

Rushdie , Pamuk -Getty Images

Tema razgovora su - dom, domovina, koncept “kuće”, i kako ove ideje utiču na književno delo i njegovo tumačenje. Ruždi je rođen u Indiji, ima trajno boravište u Britaniji a trenutno živi na Menhetnu. Pamuk je rođen i proveo je ceo život u Turskoj, sa kratkim izletima na zapad. Od kada je u januaru ove godine stavljen pod zaštitu nakon ubistva novinara kom se sudilo za isti prekršaj za koji je ranije optužen i Pamuk ( član 301, povreda časti turske Republike), spekuliše se da je Pamuk napustio Tursku. U razgovoru na Njujorker festivalu, ondaje dovoljno razloga da zaključimo da je za svoje novo boravište odabrao Menhetn.

U ovom razgovoru, koji je vođen pred publikom, dolazi do izražaja ogromna razlika između dva čoveka koji imaju slična polazišta i sličan odnos sa matičnom zemljom, ali taj odnos posmatraju kroz dve različite prizme. Gotovo je nemoguće ignorisati Ruždijevu pretencioznost u odgovorima na većinu pitanja, i isto tako nemoguće je ne uočiti Pamukovu skromnost. Dok je Ruždi svoju fatvu maestralno upotrebio u propagandne svrhe, kod Pamuka se nazire jasna želja da razume tursku reakciju na svoje delo i da je posmatra kao logičnu stvar u savremenom turskom kontekstu. Tokom diskusije na kratko je došlo i do “kratkog spoja” koji su neki kritičari protumačili kao potencijal za buduću literarnu zavadu: jednu od onih koje smo pomenuli u komentarima na temu o Markesu i Ljosi. Ako vas zanima ko je prvi počeo, moraćete da čitate dalje.

O “kući”

Ruždi smatra da je koncept kuće uslovljen vremenom koliko i prostorom, odnosno, da se “kuća” u ljudskom umu uvek odnosi na mesto porekla, ali i na specifično vreme u koje je to poreklo smešteno. Za Pamuka, “kuća” podrazumeva neku auru pripadanja, kuća je tamo gde je majka, gde su počeci kartezijanske svesti, gde je prvi jezik. Obojica smatraju da osećaj bivanja kod kuće donosi upravo ta mogućnost da se naseli sopstveni, prvobitni jezik, naročito po povratku kući iz ostatka sveta.

Pamuk naglašava da čovek dobro razume ideju kuće i šta mu ona zapravo znači tek kad je daleko od nje, tek sticanjem neke spoljašnje perspektive.

Ruždi se osvrće na knjige koje je pisao van Indije a o Indiji, i na teškoće koje pri tome nastaju. Mavrov poslednji uzdah, kaže on, bio je težak rad, dok su Deca ponoći već išla lakše, jer je postojala ta potrebna, spoljašnja perspektiva. “Kada si u Indiji, uronjen si u nju i ne polazi ti za rukom da smestiš čak ni jednu njenu ulicu u knjigu, a kamoli čitavu zemlju. “Kada si van zemlje o kojoj pišeš, stičeš sposobnost gledanja na stvari iz jednog šireg ugla i neophodnu distancu.

Po Pamuku, onog momenta kada pisac počne jasno da razgraničava i podvlači distancu između kuće (u smislu domovine) i ostatka sveta, on upada u zamku predstavljanja kuće (kod kuće i u svetu). Pisac time na sebe preuzima ogromnu odgovornost za način na koji predstavlja kuću, i celo se njegovo delo odjednom tumači isključivo kroz prizmu priče o kući.

O univerzalnoj i lokalnoj književnosti

Po Ruždiju, Evropljani i zapadnjaci uvek su osećali da je svet njihova kuća i da mogu sa jednakim pravom da pišu o bilo kom delu sveta, ponekad sa veoma sumnjivim efektima. Ne propušta da podbode Apdajka (opet), navodeći njegovu knjigu o Africi (The Coup) kao jednu od najlošijih knjiga ikad napisanih o mestu na kom pisac nije bio. U ovom trenutku Pamuk uzima gutljaj vode, a urednica Njujorkera (koja je moderator) ćuti, što Ruždiju verovatno daje znak da je zagazio na neprimerenu teritoriju (a to tokom ovog razgovora često čini na veoma samobitan način), te nastavlja objašnjenjem da jedan Indijac van Indije, po mišljenju sveta, uvek mora da piše isključivo o Indiji. Ne odoleva, međutim, da doda da su “Ljudi koji nikad ne napuste kuću pomalo patetični”.

Opa! Svi koji znaju da je Pamuk ceo svoj život proveo u Istanbulu (koji, bez obzira na sve, izuzetno voli), na ovakav oštar i uvredljiv sud sigurno su se naježili u iščekivanju njegovog odgovora. “Apsolutno se ne slažem!” - hitro je uzvratio, pre nego što se upustio u sopstveno tumačenje suštinskog porekla kosmopolitizma. Da li je ovo početak nove literarne razmirice, tako tipične za Ruždijev odnos sa kolegama?

Pamuk podseća na Adornovu definiciju moralnosti kao sposobnosti da se ne osećaš kao riba u vodi samo zato što si kod kuće, odnosno - kao sposobnosti da stekneš i zadržiš neke kriterijume i standarde koje ćeš primenjivati kako na svet tako i na “kuću”, nepristrasno, bez dvostrukih standarda. Po Pamuku, dubok objektivan osećaj za subjektivne vrednosti koje možda nisu uvek u skladu sa “kućnim” vrednostima - je ono što jednom čoveku daje istinski osećaj za “kuću”. Ono što hoće da kaže, u stvari, je da ostajanjem kod kuće čovek ne mora neminovno da ostane ograničen kućnim pravilima igre i može da bude jednako “svetski” u svojim stavovima kao i odmetnik, te da odmetništvo nije nužno za nepristrasnost, niti je garantuje.

Započinjući repliku sa ” Oprostite što ću citirati sebe, ako je neko ovde slučajno pročitao neku od mojih knjiga biću mu dosadan…”, Ruždi zapaža da je koncept doma kulturološki privilegovan, te je društveno poželjno i smatra se pozitivinim ostati kod kuće, ali da je neosporiv čovekov nagon za odlaskom i sticanjem novih perspektiva, otkrivanjem novih svetova.

Rasprava nije završila svađom već prećutnim slaganjem o neslaganju. Kritičari su to, naravno, protumačili kao početak jednog divnog, dugog “prijateljstva”.

O univerzalnosti iskustva

Pamuk stvari koje se pogrešno tumače u ravni suprotstavljenih ideja o kući kao jednoj, i svetu kao drugoj krajnosti, vidi kao neshvaćenu ideju zajedničkog, civilizacijskog iskustva. On primećuje da u današnjem svetu književnost pisana na engleskom jeziku podrazumeva univerzalnost, dok drugi jezici nemaju tu privilegiju, jer da imaju, učesnici ovog razgovora ne bi ni diskutovali o pojmovima kao što su domovina, dom, kuća, već bi se njihovo delo smatralo univerzalnim, ne regionalnim.

Ruždi se priseća kako je u svom prvom objavljenom romanu pokušao da veštačkim putem postigne tu univerzalnost, smeštajući likove u univerzalnu sredinu, ali da je ovo dalo loše rezultate. Zbog toga je odlučio da se kasnije bavi stvarima koje su mu mnogo bliskije, i kaže da nije pronašao svoj početak dok nije pošao od “kuće”, odnosno, od sopstvenih iskustava i detinjstva.

Na pitanje da li se pisac može odvojiti od domovine, odnosno, da li se Borhes može odvojiti od Argentine, Fokner od Amerike a Prust od Francuske, Ruždi odgovara - ne, zato što tu govorimo o specifičnoj vrsti pisca, ali se Hemingvej sigurno može odvojiti od Amerike, i možemo imati Hemingveja bez Amerike. Pamuk smatra da je ovo u vezi sa konceptom imperije, američkim osećanjem da se izvesna prava polažu na čitav svet, pa je u tom smislu i delo univerzalno jer se polazi od takve premise. Zbog toga, smatra Ruždi, postoji pretpostavka da zapadnjački pisac može biti pisac sveta, a istočnjački pisac samo pisac sopstvene zemlje. Pamuk ovo ne smatra pretpostavkom, već suštom činjenicom, kojoj se, kako kaže, trudi da se suprotstavi, jer postaje ljut kadase o prostoj ljubavnoj priči u njegovom romanu govori kao o “turskoj ljubavnoj priči”.

Po Ruždiju, pisanje u Njujorku uklanja regionalnost iz jednačine, i dozvoljava da priča, ma o čemu i ma o kome bila, bude priča o Njujorku, još jedan sloj priče o gradu. Za Pamuka, boravak u Njujorku uklanja težinu osećanja pripadnosti i odgovornost koja ide uz to osećanje. On navodi da se u Turskoj oseća odgovornim za svaku reč koju napiše i izgovori, da se oseća odgovornim za to kako predstavlja Tursku jer se celokupno njegovo delo tumači kroz tursku prizmu. U Njujorku, međutim, pisanje je posao, svodi se na pisanje, promociju i razgovore o napisanom, i olakšava posao pisca od kog se drugde očekuje da bude veoma angažovan, da bude sveznajući i da ima rešenje za sve probleme, odgovore na sva pitanja, naročito politička.

Ruždi kroz šalu primećuje da je mit o sveznajućem piscu nešto što ipak ne treba previše demistifikovati.

O sekularnosti

I Ruždi i Pamuk smatraju da njihove domovine nisu ekskluzivno verske države, budući da u njima postoje i mnoge sekularne tradicije kao i ljudi koji ih zastupaju. Ličnom stavu prema religiji, međutim, za njihov pojam u pisanju fikcije nema mesta, jer da bi bio dobar, pisac mora umeti da naseli tuđ identitet i svet, ma koliko različit. Za Pamuka, mera dobrog pisanja je kapacitet da se pisac identifikuje sa ljudima koji mu nisu slični a da sopstvene vrednosti ostavi po strani. Ruždi podseća na Kafkinu Ameriku kao primer uspešne izvedbe ovog zadatka. Radnja Amerike smeštena je u Ameriku, ali ta Amerika nema ništa zajedničko sa pravom Amerikom, delom zato što Kafka nikada nije bio u Americi a delom zato što je fikcija sastavni deo čak i nefiktivnog dela. U ovakvim delima ogleda se piščevo umeće u formi, glasu, ritmu, jeziku, umeće imaginacije. Za Ruždija, roman je zapravo formalizovani san.

O doslovnosti

Pamuk naglašava da ljudi često zaboravljaju da čitaju fikciju a ne istorijsku čitanku, i da pokušavaju da je tumače kao realnost. Za Ruždija nema ništa iritantnije od novinarskog pitanja o tome koliko je aktuelno delo fikcije autobiografsko. Realni detalji uvek postoje, ali samo delo bazirano je na fiktivnoj kombinaciji tih detalja, nadgradnji trivijalnih detalja svakodnevnog života.

Ruždi takođe podseća da iako je roman izgubio svoju informativnu vrednost, iako više nije vesnik događaja kao što je to bio slučaj u 19. veku - budući da živimo u eri “momentalnih” medija - on ipak još uvek ima potencijal da govori istinu čak i kad je puka fikcija, zbog toga što je medijska “istina” do krajnosti izveštačena, prekrojena i prilagođena raznim ciljevima, baš kao i istorija. Tako je roman na čudan način zadržao ulogu branitelja istine uprkos činjenici da je ta istina već odavno deplasirana u trenutku čitanja.

Pa eto, možda ću i ja jednog dana umeti odlučno da kažem šta je, i gde je, kuća. A možda odgovor na to pitanje zapravo ne postoji, možda je stvar baš u tome da treba priznati apstraktnost i relativnost tog pojma čija definicija najviše zavisi od trenutka u kom se o njoj govori. I možda malo i od mesta sa kog se govori. I možda, možda, možda… možda uopšte ne treba tražiti odgovor na neka pitanja, možda treba biti zadovoljan prostom intuicijom o tome šta bi taj odgovor sve mogao da bude.

* Kratko putovanje u prošlost

март 3, 2007

Bilo nekad, sad se priča…..