Архива за 'Писање' категорију
Napolju je mrak tekao nizvodno noseći ih u pravcu velikog crnila, lagano ljuljajući korito na svojim nevidljivim talasima. Lepljivi pipci tame uvlačili su se oko glava klinova, u tanke pukotine između dasaka, u pore kroz koje je drvo disalo. Obmotavali su propelere, stezali ih čvrsto i usporavali njihovo okretanje. Pokušali su da prodru unutra, ali ih je svetlost velike lampe koja je visila sa plafona kabine ubijala onog trena kad bi prislonili svoj hladni obraz uz staklo prozora. Unutar staklenog kaveza lampe plamičak se obično dosađivao, ali ovih dana je jedva čekao veče da se razgori. Nije mogao da ispusti iz ruku novu knjigu koju mu je Gerad kupio prilikom kratke posete zavičaju. Inače nije ni voleo nešto da čita, sve knjige su mu bile dosadne, uglavnom u svakoj Vilovnjaci nešto smaraju, ali ova je bila prosto sjajna. Nije ni primetio da je svetleo sve jače i blistavije, dok je očima gutao svih dvadeset i šest stranica opisa bitke. Taj lik što rano ustaje je stvarno sjajan pripovedač, zaključio je, baš u trenu kad je Anton udario onom granom što je razbila prozor odozdo po dnu lampe. "Alo tamo gore, utrni tu sveću, oči nas bole"! Odmahivao je malom ptičjom glavom ljutito. "Nama bistrumima sad odgovara malo sene, jelte", dodao je obraćajući se družini. Bili su u vazduhu već oko desetinu, i piva je polako nestajalo, ali vino su tek načeli, a i gospođica Kora se probudila i ljutila što je nisu zvali ranije.
Само 1400+ знакова, то није ни пола од дневне дозе... јбг...Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info"Al' bi bilo dobro da se sad nešto desi", rekao je napućenog kljuna, nekako prazno gledajući u stranu gde su tri travke mazile kamen kao da svet umire za tren i neće imati drugu priliku. Ništa se nije desilo. Ama baš ništa. Zevnuo je. "Kako je lepa noć", izvalio je Riordan, čačkajući nos kažiprstom desne ruke, i svako malo zagledajući šta je našao na slaboj svetlosti koju je bacala vatra u sredini proplanka. Senke su igrale po krošnjama drveća nedaleko odatle i masivnom nosaču vazdušne lađe ukotvljene na 3 sekire u vazduhu, čvrsto privezane, i sa merdevinama od vlakana konoplje koje su poput isplaženog jezika visile u sredini. Anton je prevrnuo očima. "Blejimo k'o ovce patuljka mu malog", rekao je kivno posmatrajući vatru. "Mrtvi smo pijani, noć je još mlada, šta ima da sedimo ovde ukotvljeni kao pet krava pred mužu?" Možda bi i pljunuo, ali grlo mu je bilo suvo, pa je samo nategao jedan buteljak piva. Slasni nektar ga je osvežio. Shvatio je da je to upravo ono što im treba. "Momci", pozvao ih je. Niko nije odgovorio. "Babe, diž' te se!", proderao se piskavo, pa popraviviši glas i stas još jednim povećim gutljajem dodao, "imam ideju, genijalna je". Tri patuljka su ga pogledala zainteresovano, a gospođica Kora je nastavila da spava, promeškoljivši se malo. Anton je ustao, napravio tri koraka i zateturao se. "Moramo da pijemo još, onda će vam sve biti jasno, samo od sbee!" Gerad je počešao vrat zarastao u bradu. "Misliš od sebe", pitao je pokušavajući da sastavi tu komplikovanu rečenicu. Anton je odmahnuo (umalo pavši na glavu dok je to radio) glavom i prelio mu kriglu pivom tako da je suva zemlja počela da pucketa gutajući halapljivo. "Mislim da si previše trezan ako to možeš da skontaš... Kapetan, ne sme, da bude...", zastao je, okrenuo glavu i razgoračenim očima pogledao Koru. "Ona ne pije. Ona spa-a-va!" Udario se krilom po čelu. Tačnije pokušao je, samo se zaneo i pao na leđa. Nešto ga je podiglo u vazduh. Bio je to Radman. Smejao se kao pijani krastavac nakon vrućeg sastanka u dnu bašte. "Pijemo, pijemo, a šta dalje?", pitao je. Gavran je opet prevrnuo očima. Ustao je nekako, pridržavajući se krilima za patuljkov rukav i uspeo se sve do vrha njegove kosmate glave. Stao je mirno, kao da osluškuje vetar, a onda se obratio usamljenom plamenu u mraku: "Onda letimo".
I leteli su. Nekuda. Postoji razlog zašto se vazdušne lađe spuštaju predveče a dižu ponovo ujutro. Naime, iako patuljci kao rasa, koliko god to rasistički bilo reći na takav jedan način, jako dobro vide u mraku, ipak je teško videti nešto čega nema, a opšte je poznata činjenica da kad zatvorite oči onda više niste tu, i nemoguće vas je videti. Iz tog dakle strogo praktičnog razloga, nije bilo brodova zlatne flote za napadati u toku noći, nije bilo trgovaca koji prodaju glave šećera i šarena ogledalca, ama baš nikoga. Svi su nestajali u carstvo snova i gubili se sa neba i zemlje jednako. Tek ujutro bi se pojavili opet, krmeljavi i usporeni, privikavajući se iznova na ovaj svet. Ista stvar je i sa šumama, selima, gradovima pa i vazdušnim lađama kao nebeskim pojavama - ako nema nikog da ih vidi, onda ih i nema. Tako i one nestanu preko noći i vrate se tek ujutro. Sve osim jedne. Vrabca. Koji je leteo. Upravo. Nekuda.
"Pazi na drvo!", proderao se Gerad, ali kasno. Ogromna režeća grana ih je divljački zaskočila iz mraka i ščepala bok lađe. Staklo na prozoru je puklo uz vrisak i krhotine su se rasule po podu. Vrabac se tresao od straha. Stablo je grebalo granama po bokovima, pokušavajući da pokida brod na komadiće. "Gore, u vis!", proderao se Anton, pokušavajući da se seti na koju stranu je vis, i zašto uopšte visi i odakle, ali sledeći potres ga je oborio sa stola i gadno je tresnuo u Koru koja je baš plutala tuda hrčući. "Motor se ugasio", prošaputao je Riordan, pogledavši u Gerada očajno. Radman nije pokazivao paniku, ali znao je da su u opasnoj situaciji. Šuma je mogla da ih proguta za čas ako ne pokrenu Vrapca dovoljno brzo. Gerad nije oklevao. Prozor je pukao. Brzo napolje, na palubu. Nije bilo vremena za gubljenje. Istrčali su na palubu., dotakli ogradu i vratili se unutra. Motor je zakevtao nekud u utrobi. "Hajde, hajde". Nemam pojma ko je to rekao, kad je motor stao, otkazalo je i svetlo. Odozdo je počelo da reži. Gerad je sam pomerio ručicu i Vrabac se propeo kao devojče na perjanom jastuku prve bračne noći. Patuljak je obrisao znoj sa čela. "Koji ti je vilonjak trebalo da stavljaš prozore na brod kad tako lako pucaju", pitao je Anton tražeći iznervirano svoju kriglu koja se nekud otkotrljala. "Otkud sam mogao da znam, svi su ih imali tada, nisam znao", prostenjao je kapetan. "Hm, kad negde sletimo, ja ću da potražim neke poznanike, ima sve da sredimo, da leti kao vrapčić", dodao je gavran pipajući krilima po podu ispod stola. "Ništa ti ne brini. Ništa". jedan uzvik olakšanja odao je svima da je našao ono za čim je tragao. "Samo gledaj da ima šta da se pije, i ništa ne brini".
То је све за вечерас, глава ме убија, идем да нађем зид да јој вратим.Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.infoPatuljak je zevao. Pružio je ruke pred sebe, ukrstio prste i spojene šake podigao iznad glave, zavalio se unazad preko kamena na kojem je sedeo raširenih nogu, otvorio usta dovoljno da šumska veverica utrči, napravi dom, i izgubi ga pre nego što shvati šta se dešava, a onda, blago povijajući glavu napred, spustio ruke i razvukao debele usne u nešto što bi se moglo nazvati spokojnim osmehom, samo da odsjaji vatre nisu poigravali po njegovom senovitom licu čineći ga zastrašujućim. Neko bi rekao da je to prokletstvo, zapravo, uvek izgledati namrgođeno i opasno, ali patuljci su voleli tu svoju "kamenu" osobinu, tu neku trajnost, poput samog neba kojim su plovile njihove leteće lađe. Priča se da je prva leteća lađa bila isklesana od kamena, sa ogromnim vazdušnim nosačem da je podigne, te da kad se odvojila od tla, a prvi patuljak koji je na taj način poleteo, sad već zaboravljenog imena vekovima, pao u neopisiv trans i nije primetio da konopci popuštaju usled težine, nije bilo nikoga ko nije čuo njen pad hiljadama sekira daleko. Jadnik dakako nije preživeo da sazna koliko daleko je odjeknuo glas o njegovom naumu, niti da vidi oduševljena lica mladih ratnika tek nekih trista i šezdeset godina nakon poslednjeg velikog rata, taman dovoljno da im dosadi sedenje bez ikakve mogućnosti za herojsku smrt. On im je, nenadajući se, pružio upravo to - potpuno neshvatljivu i nerazumnu avanturu u plavim visinama. Doduše, kako su mlađi patuljci obično zdravijeg uma od starina čija paučina je davno iskidana na vetrovima vremena, odlučili su da svoje lađe prave od drveta koje je mnogo lakše od teških kamenih gromada. Rizikovati život herojski nije isto što i suludo skakati u smrt, smatrali su, iako se na sastancima metuzalema uz kuvanu rakiju ta teza i dalje razmatra kao nerazumna, jer je smrt topla i poželjna kad kosti posustanu a vid izgubi oštrinu. Ipak, kao što mladi patuljci nikad nisu želeli kicoške vilovnjačke običaje, tako ni svoje stare nisu poslušali, i nebo je uskoro procvetalo najlepšim pupoljcima zlatne ere brodogradnje. Kasnije je došla recesija, pad kamen-berze i rat između klanova, sve oko trgovačkih ruta naravno, ispostava na jugu i prava prevoza robinja zelenom esnafu iz Krvavih močvara na dalekom jugu. Od tih prastarih vremena potiče nepisano pravilo da neboderne lađe ne prevoze putnike ženskog pola, što je Antonu veoma smetalo, ali nikad se nije otvoreno bunio. Da ga je neko pitao, on bi to pravilo srčano branio, napadajući svakog ko se pobuni, a sve u zamenu za pivo koje se toči na tuđi račun za vatrenog govornika u takvoj jednoj kafanskoj raspravici koja olako može i u tuču da preraste. Krčme pak ovde nije bilo, samo on, usnula Kora i tri pijana patuljka, a treća bačva piva je upravo bila iskapljena, i njemu je postajalo gadno dosadno.
И тако дан за даном, пред компјутерским екраном...Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.infoČudilo ga je što odjednom oseća strašnu glad, iako do malopre uopšte nije želeo da jede. Neko je uzeo četiri zapečećena pisma od njega, pitao ga za gospođu, kapetana... Nije slušao. Odnekud je osetio miris ljutog pasulja i zenice su mu se suzile a želudac okrenuo naopako. "Od kuće ste, znači", prenule su ga reči starog Čepmena, sedog patuljka sa kosom uvezanom u pletenice koje su se spuštale do ispod pojasa, sa malim mašnicama svih boja na njihovim krajevima. Taj je bio jedan otkačen patuljak, kojeg bi se rođena žena odrekla da je uopšte imao. "Da", rekao je mrzovoljno Anton, cupkajući sa noge na nogu. Čepmen ga je okrznuo pogledom. "Kako je tamo mladiću, mi smo mesecima odsutni i bogovi samo znaju..." Prekinulo ga je Antonovo zevanje. "Kurve tople, sneg hladan, ja neispavan", rekao je, "imate li neke pošte za kapetana, ili da se bacim u ponor i napokon naspavam pošteno"? Oči patuljka su zaigrale, lice mu se nabralo, i taman kad je gavran počeo da se pita hoće li uspeti da se baci ispred njegovih teških šaka, ovaj je počeo nekontrolisano da se smeje. "Isti stari Anton, dobro momče. Isti. Nemoj nikad da se menjaš!", rekao je, kad se malo smirio. "Nemamo ništa za tebe, žao mi je". Anton klimnu glavom i trepnu dva puta. "A malo pasulja"? Čepmen se nasmejao. "Toga uvek ima za gladne ptičice... I toplog piva, naravno"!
Na palubi Vrabca kapetan Gerad je, zaklanjajući rukom oči, posmatrao drugu vazdušnu lađu koja ih je uveliko mimoišla i klizila sporo uz vetar, naprežući motore koji su klokotali kao brzaci planinskih potoka u proleće kad se sneg topi i komadi leda udaraju u stenje dok ih matica nosi vijugajući niz padine obrasle zelenom mahovinom. Vetar je i dalje mirisao na zapenušale morske talase koji se poput razigranih vranaca bacaju naokolo besno, čak i ovako daleko unutar kopna. Udahnuo je duboko, zadržao vazduh što je duže mogao, naprežući oba para patuljačkih pluća do krajnjih granica, a onda lagano ispustio toplu i suvu izmaglicu kroz nos. Okrenuo se i nakon dva spora koraka prošao kroz vrata kabine. "Ja ću preuzeti kormilo Radmane", rekao je bratu. Ovaj mu se zahvalio i otišao da jede. Njihovi motori nisu radili i Vrabac je klizio dalje u unutrašnjost nošen snažnim visinskim vetrovima. Dole, dug pad ispod, visoka i vitka stabla četinara zamenila su retke čestare i zavladala krajolikom poput nepregledne armije. Dva ili tri dana ispred njih, u zavisnosti od jačine vetra, Gerad je očekivao velika jezera i pijacu malog naroda u Jezernicama, najvećem gradu tog kraja. Jednom rukom pridržavajući kormilo, odmotao je mapu ucrtanu na svitku od štavljene kože i pogledao je pažljivo. Prstom je ispratio put koji su prešli od svog sela, i razmislio koliko će još uspeti da prelete pre nego što užarena kugla svetlosti uroni u hladni mrak morskih talasa i ugasi se za taj dan. Ili zauvek, ako bogovi tako odluče. Nije bio preterano religiozan. Ponekad bi zaklao pacova i ostavio ga da se cedi na prozoru, ali i to više zbog majke nego zbog nekih svojih verovanja. otkako je otac umro, ona se bacila u svakakva verovanja i praznoverja. Gerad nije mario. Samo je želeo da radi nešto, da leti od mesta u mesto, prevozi putnike, trguje robom, neopažen preleće granice u koje nije verovao nikada. Granice su bile gore od bogova. Držale su robu i narode sa jedne ili druge strane. Tu je on stupao u akciju. Ni prvi, ni poslednji, ali jedan od najuspešnijih kapetana plovećih lađa kad je trebalo uraditi nešto tako hladnokrvno kao što je proleteti mirno bez reči ispod Vilovnjačke borbene lađe krcate zmaj-letačima. Nasmejao se setivši se toga. Smotao je kartu u trubu i ostavio je na drveni klin iznad prozora. Primetio je da pored njega pluta Kora sa kriglom onog crnog piva u koje je jutros ubacio Antona. Prepoznao ga je po mirisu. Nije rekla ništa, samo mu je pružila metalnu kupu sa čekićima izrezbarenim u srebru. Pogledao je u crnu tečnost i osetio se kao da gleda pijanog gavrana pravo u oko. I taj glupi gavran, što li se nije vraćao. Odavno je prošla i šesta desetina. Potegao je jedan jak gutljaj, procedio pivo kroz zube i prošao jezikom kroz sredinu slatko-gorke tečnosti čija pena mu je već klizila niz grlo. Progutao je sporo, klimnuo glavom odobravajući, i nastavio da pije. Pored njega je stao Riordan, držeći u ruci jednaku kupu, ali napravljenu od drveta, i podigao je u znak poštovanja. Gerad mu je odgovorio jednakom merom. "Anton se vraća", rekao je Riordan, "upravo sam ga opazio sa krme". Gerad je klimnuo glavom i otpio još malo. Znao je Anton kad da naiđe. Svejedno, sa njim ili bez njega, pivo je trebalo popiti što pre, pogotovo nakon onog što je uradio danas. Lepet krila im privuče pažnju i obojica pogledaše levo. Anton je upravo sletao uz veliku buku, dotakao palubu nogama i istog momenta se prevrnuo na stomak uzdišući teško. "Mrtav sam, pun sam, ne mogu usta da otvorim tri dana bar...", zastenjao je ležeći na daskama i raširivši krila poput jednog od onih kožnatih čadora koje trgovci ponekad koriste u dolinama. "Šteta", rekao je samo Gerad, "baš smo načeli ono tvoje pivo..." Gavran prvo nije reagovao, smatrajući da se šale i zadirkuju ga, a i silni zaljućeni pasulj u stomaku mu nije davao da se pomeri, ali začuvši grgoljanje dok su se pretvarali da ispiraju grlo i pljuju sve ono divno ukusno zdravo crno pivo, shvatio je da je vrag odneo šalu i nekako je podigao glavu, a onda i ostatak svog naduvanog malog tela, i zabratragao prema kabini. "Ja ovde umirem, a vi se sladite, i to na moj račun", prosiktao je, očima tražeći načeto bure. Uočio ga je kako ga mazno doziva baškareći se razgolićeno i drsko pored stola za kojim su sedeli Radman i Kora. Njih dvoje su takođe pili bez njega. Svi su pili osim njega. Krenuo je nešto da opsuje i podrignuo gadno na toplo pivo i pasulj. Zateturao se, podigao desno krilo i zapretio im nemo, a onda se stutnjao ka stolu i kljucao Radmanovu čizmu sve dok ovaj nije spustio svoju kriglu na neravne daske stola i sagnuo se da podigne otežalog gavrana. "Moje pivo", promucao je, "moje divno, crno, gavransko pivo..." Radman se nasmejao i pokazao mu rukom da se posluži sam. Anton je stao na ivicu stola posmatrajući mračnu unutrašnjost bureta, gegajući se napred-nazad još uvek malo nestabilan na nogama. "Zar i ti Kora, ti... ti...", počeo je, ali jezik nije hteo da prevali reči preko sebe. "Ona je prva predložila da malo prezalogajimo", dobacio je Radman kroz smeh. Crna brada mu je podrhtavala na grudima dok se tresao veseleći se sopstvenoj upadici. Antonu nije bilo smešno. "Kora... ti... zauvek ćeš to i ostati, da znaš!", prokleo je, a onda, i dalje je gledajući besno, udrvenio se i strovalio unazad u bačvu uz jedno tiho "buć". Kora se utišala, prestala da pije i spustila pogled ka stolu. "Hajde", prestao je da se smeje Radman, "on je samo ljubomorni skot. A najbolji način da mu se osvetimo", dodao je, razvlačeći debele usne u osmeh, "je da popijemo više piva od njega".
Сад треба почети следеће...Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.infoTačka. Mala, tamna mrljica izgubljena u dubinama plavetnila, koje je pucalo od belih vrhova na istoku prošaranih tankim žilicama granitnih stena koje su izvirivale iz plavičastog odsjaja snega, preko mirisnih trava visoravni kuda su galopirala krda crvenih jelena, gospodara slobodnih prostranstava između planina i prvih šuma. Odozgo, između oblaka, delovalo je upravo obrnuto. Krda jelena su podsećala na prosuto vino koje neobuzdano curi niz zeleni stoljnak sveta. Ponegde bi se ukazala senka retkog četinara, izdužena na jutarnjem svetlu kao rupa progorena nepažnjom usnulog pijanca, ili redak odjsaj zaostalog snega u čudnom obliku koji je kopnio sporo na ovim visinama inspirišući um na razmišljanje o hrani. Zemlja se, sa svakom desetinom dana koju je Vrabac proveo ploveći iznad tla a ispod oblaka, postepeno spuštala idući ka jugu, i oko kraja četvrte desetine*, planinski vrhovi su se uklonili sa horizonta i plavetnilo neba spojilo se sa modrom bojom nepregledne morske pučine. Gerad je osmortio liniju obale u daljini, a onda mirno klimnuo glavom Radmanu čija je smena bila za kormilom, i ovaj je odmerenim pokretima promenio kurs za ceo lakat. Vrabac je sporo, kao pospano, napravio krug i okrenuo se ka zapadu, blago se upravljajući pomalo čak i severu, ostavljajući jutarnje sunce za leđima, govoreći zbogom morskoj pučini i paučinastoj izmaglici koja se vila priobaljem nekoliko kopalja iznad talasa, kao magijom kakvom devedena tu iz nekog nepoznatog razloga. Isprva je sve bilo mirno kao i do malopre, a onda, prvo tiho pa sve glasnije, drvo je počelo da škripi, konopci su se zategli, i Vrabac, zahvaćen vetrovima koji su duvali sa mora noseći kišu, zaigra kao nemirna mala ptičica koja je upravo prhnula sa grane i polete put jezerskog kraja. Gerad je otvorio mala vrata sa leve strane pramca i izašao iz kabine na palubu. Udahnuo je duboko, tako duboko da mu je redak vazduh ispunio svaku žilicu u plućima, a onda odmahnuo glavom nezadovoljno. U vetru nije bilo vlage, i sva je sreća da ni kiše neće biti. lepo vreme je sigurno značilo granične patrole u vazduhu. Ne možeš imati sve, pomislio je, i pogledao svog brata za kormilom. Iza njega, Kora je računala potencijalnu zaradu i predviđala cene roba kojima su trgovali na lokalnim pijacama. U potpalublju, spavali su Anton i Riordan, prvi bez svesti od od početka puta i zavaljen u vreću sa zrnom planinske pšenice, a drugi grleći burence ruma za hitne potrebe i sanjajući ko zna šta. Odahnuo je glavom još jednom, a onda spustio ruke na ogradu, čvrsto je stegnuo snažnim šakama, i gledajući senku vrabca koja je klizila bez zvuka tlom ispod njih. Nebo, ovde je zaista pripadao. Nije normalno za patuljka da bude dugo prizemljen. Cela tri dana kod kuće, u planinama... nije to normalno... Potapšao je lakiranu drvenu ogradu, osmehnuo se, jedva primetno, i ušao nazad u kabinu. "Kora, molim te probudi Riordana i Antona, da jedemo", rekao joj je, a onda stao pored Radmana i spustio mu ruku na rame. "Ti stražari, pa ćeš posle". Brat je samo klimnuo glavom bez reči, i jače stegnuo kormilo. Riordan se pojavio u kabini, bunovan, zevajući, i mrmljao nešto sa Korom koja se kikotala. Gerad je sam skinuo mali bakarni kotao sa gvozdene peći i spustio ga na sto, pomerivši rukom Korine papire. "Anton?", pitao je videvši da su ovo dvoje seli bez gavrana. Riordan je odmahnuo. "Rekao je da ga ne budimo dok ne budemo imali društvo", dodala je Kora sipajući kašu od pirinča i krompira sa komadićima goveđeg mesa, prelivenu rumom i sa malo majčine dušice i bosiljka. "U tom slučaju", začulo se sa pramca, "bolje da ga probudite odmah!"
Dve leteće lađe su se sporo približavale. Peta desetina se završavala uskoro i sunce je bilo u zenitu, senke duboko ispod na tlu kratke. Gerad je posmatrao priliku ispred njih, levo, koja je postajala sve veća. Platno nosača bilo je nebesko plave boje, a drveno korito odozdo lakirano u belo, sa strana tamno zeleno. Leteći gušter, prepoznao bi ga svuda. Video je posadu drugog broda kako ih posmatra okupljena na prednjoj palubi. "O-ho-oj!", proderao se iz sveg glasa, sastavljajući dlanove oko usana da pojača povik, pitajući se da li su dovoljno blizu. Čekao je. Kora je lebdela pored njega, beležeći nešto u malu sveščicu koju je stalno nosila zadenutu za pojasom. "Ge-ra-a-de! Jes' to ti-i?", začulo se napokon sa druge strane. "Možda bi bilo pametno da smislimo neki način komunikacije na daljinu", rekla je Kora odsutno, a kapetan se samo nasmejao. "Pa nismo glupi vilovnjaci da mašemo okolo zastavicama", rekao je i ušao unutra da pogleda šta je zadržalo Antona.
Ovaj je i dalje ležao, mrmljajući u snu i odbijajući da se probudi. Riordan je klečao pored otvorene vreće i nagovarao ga. Gerad je samo prišao, uhvatio pticu u šaku i odneo je do bureta sa jakim crnim pivom. Podigao je poklopac i ubacio Antona unutra. "Jedan". Riordan ga je pogledao izgubljeno. "Dva". "To je naše pivo". Gerad je klimnuo glavom. "Tri". Anton je isplivao, istovremeno kašljući i gutajući halapljivo. "Upropastio si ga!", rekao je očajno Riordan. Gerad je spustio ruku u bačvu, zagrabio malo tamne tečnosti i prineo je ustima. "Jok, sasvim je dobro". Pogledao je Antona, koji je samo klimnuo glavom, i dopustio da bude iznešen na svetlost palube. "Vraća mi se snaga", graknuo je, ali ga gerad nije puštao. Iz male pregrade u zidu kabine izvukao je četiri zapečaćena pisma i dodao ih gavranu. "Tri za njih, jedno za njihovog pobratima, kad ga sretnu". Gavran je pružio nogu i uzeo ih. Patuljak je polako popustio stisak, i on je mogao ponovo da udahne duboko. "Možda još kapljica onog finog piva, pre nego..." Nije stigao da završi. Gerad ga je bacio preko ograde. Antonu naravno, ni na kraj pameti nije palo da preleti iznad glave svog kapetana i pljune ga jednom za sreću. zapravo jeste, ali onda bi mogao da se pozdravi sa onim reskim ukusom crnog piva iz bureta u potpalublju. Da mu krila nisu bila mokra i slepljena, i da se nije pitao kako će živ da doleti uspešno do druge letelice, mislio bi da je samo sanjao. Tako lep san. Čas na javi, čas u snu, pa te onda probude tako oštro, divljački. Napravio je jedan krug oko Letećeg guštera i spustio se na pramac.
Идем да спавам. Имам идеју за кратку причу, али никако да је напишем. Није везана за ово ни мало...Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info