Архива за 'Poezija i proza' категорију

Trinaesti čas (vežba)

October 27, 2009
U svrhe ove vežbe biće potrebno napisati pesmu. Međutim, kakva bi to vežba bila ako bi pesma bila i malo uobičajena, poznata i bliska? Dakle, cilj je napisati pesmu sasvim suprotnu pesmi kakva se očekuje. Ako pratimo načela ustaljena više-manje od moderne, zaključak bi bio da pesnik mora da obradi tri teme (Dučić): ljubav, ženu i smrt, po mogućnosti sve tri u istoj pesmi. Moderna je naravno odavno iščilela iz vena savremenih pesnika, ali ovo se čini kao kvalitetno arhetipsko mesto za polazak pa ćemo sa njega i da se otisnemo u ovu avanturu. Međutim, ako radimo svojevrsnu anti-pesmu, potrebno je izokrenuti te ideale naopako, istresti ih i baciti na smetlište društvenog ukusa. Na žalost, početkom dvadeset i prvog veka ovo bi bilo praktično nemoguće, pa ćemo umesto da tražimo pojmove potpuno suprotne dragoj ženi, ljubavi i smrti, uzeti na sebe da ih zadržimo kao arhetip, ali kao suprotne samim sebi, kao sopstvenu negaciju. Ovo ćemo izvesti tako što smrti nećemo suprotstaviti život, već ne-život, svojevrsno posmrtno življenje dobro poznato iz literature i horor žanra, ali bi takođe mogli da iskoristimo i san, koji je uvek zanimljiva dimenzija za ovakve oglede. Voljenu ženu izvrći ćemo ruglu kroz lik Lilit, stalne ljubavnice a nikad majke, prokažene i oterane iz raja da večno luta tamnim obalama života i sna, rađa demonski okot koji umire sa prvim dodirom zore. Upotrebićemo legendu o Sukubi, demonskom biću u liku lepe žena koja proganja muškarce u snovima i krade im seme da sa njima začne nove stanovnike hadskih dubina. Njena snaga leži u neodoljivosti slatkog greha koji donosi, a samim tim i ugriza smrti koji njenu žrtvu očekuje na kraju, kada uzme svu životnu energiju i utaži svoju žeđ bar na kratko. Ostaje nam ljubav, ali ona je najlakša za parodiranje. Svakom je poznata bolesna manifestacija iste, ljubomora koja vodi u mržnju, a ljubav i mržnja su dve strane istog novčića, i bez jedne nema ni druge. Dakle, ostalo je još odlučiti se za formu. Polazak sa modernističkih stanovišta po automatizmu vuče za sobom slobodan stih, ali kako anti-pesma traži suprotnost svega očekivanog, potrebno je opredeliti se za vezani stih i čvrstu formu, najverovatnije sa pripevom ili refrenom, po mogućnosti melodičnim. Ovde bi se valjalo ugledati na Gavrana i pronaći frazu koja će odjekivati i dugo nakon što se pročita poslednja strofa.Najbolji stih za ovako nešto bi verovatno bio dvanaesterac, zamena za aleksandrinac, međutim potraga za izvrtanjem smisla i forme barem u istoj meri ku kojoj i sadržaja zahteva da pesma bude bržeg ritma, poletnog, da se oseti nešto poput zamene teza u kojoj lirski subjekat ili neko od likova u pesmi ne razlikuje mržnju od ljubavi, nepokoj od života ili smrt, sukubu od stvarne žene. Da li bi to bilo dobro, ako znamo da je izgubljenost pa čak i ludilo više puta opevano? Rezignacija i nihilizam takođe, tako da otpada i mirenje sa shvatanjem sebe i okoline? Videćemo gde nas forma odvede, a ona će biti u obliku polovine dvanaesterca. Pesmu ćemo dakle, ispevati u šestercima, a jedini način da dodatno otežamo sebi zaokruživanjem strofe bio bi da insitiramo na tome da i stihova ima tačno šest, što već ide u preterivanje, a to je baš ono što se traži. U svemu ostalom ćemo se truditi da se ponašamo kao da se radi o najnormalnijj situaciji, likovima, osećanjima i pesmi, i na taj način pokušati da izgradimo paradoks. Onda, da počnemo.1. U odsjaju svećeNe sija ti osmehU tmini ga zovešPrizivaš pa bežišSkrivaš se od telaGranicama snovaNaravno, moramo se odreći prvog lica. Jasno je da će to konačno uništiti pesmu koju razgrađujemo, i samim tim je naizostavno.2. On ti vidi očiIza ovog svetaU toj beloj tminiMržnja tvoja buktiNa srcu mu spavašU snovima voliš.3.Razumeti nećeNikada vas drugiAli vama bitiTo i neće važnoI nije za svakogPoljubac u tmini.4.Istinu mu zboreUsne tvoje vreleZaslužiće jednomMesto pored tebeI smrt prazna, gluhaKrevet će vam biti.5. Izvan ovih bojaGledaćete smeloKako život tečeU trenutku jednomKako dišu živiNe znajući ništa.5. A kad on u zoruOtrgnut od tameRazbijenih željaPosumnja u tebeDa si avet samoIli deo snova.6. Slaba i bez snageU prašini čekajUzdahom ga svakimPreziri na javiKuni slatku tminuI poljubac sneni. Na žalost, šesterac deluje previše nežno, tako da je pesmu odveo ipak u ljubavnom pravcu, ali uz dosta prepravki mogla bi da bude odvratna. I ovako je nejasno ko je zapravo zaljubljen i pati, a ko pola vremena ne zna da druga osoba postoji :) Ako je ona zapravo zaljubljena to menja celu situaciju, i objašnjava zašto ga još nije ubila i pretvorila u Inkubusa (napustio bi je i otišao u lov). Izgleda da nije dovoljno postaviti pesmu u odnos tri šestice (strofe u pesmi, stihovi u strofi, slogovi u stihu) pa da bude zaista zla... Opet, kladim se da bez ovog planskog detaljisanja niko normalan ne bi shvatio šta se dešava, što bi verovatno bilo bolje... Al' pravi cilj vežbe bio je napisati ciljano pesmu bez inspiracije, mehanički i po zadatku koji se na sve načine trudi da autora što više ograniči. Ukrako, nisam skroz nezadovoljan, ima par slika sa potencijalom da se jednog dana razviju u nešto pametno...Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

Vežba - Jukebox

October 26, 2009
Napokon, zvono se oglasilo. Na sve strane, ukočena tela počeše da se dižu u višeglasju prikrivenih jauka i uzdaha. "Sedite, ko je rekao da možete da idete?", pitao je odnekud iz zaborava profesor, dodajući kako je zvono znak za njega a ne za njih. Ponekad je taj čovek strašno naporan, pomislila je Irena, gledajući ga ispod oka dok je sedala nazad u drvenu stolicu koja se već hladila. Bio je visok i mršav, upalih zelenih očiju ispod ravnog čela bez bora. Koža mu se uvek čudno sijala ogledajući visoko postavljene neonke, a kosa mu se polako povlačila sa čela dajući mu onaj izgled koji dolazi muškarcima sa iskustvom. Šteta što nije bio skroz sed, pomislila je, a onda se upitala odakle joj uopšte takve misli i umalo se naglas nasmejala sama sebi. Previše slušanja preglasnih razgovora između keve i komšinice, zaključila je brzo. Ta žena je imala jezik brži od pameti, al' se uvek stišavala u panici shvatajući da je ćerka možda čuje kroz zatvorena vrata sobe. Bila je u pravu, sve je čula, al nije bila dete, iako je majka još uvek odbijala da to prihvati. Ustajući ponovo, jednim trzajem izvukla je ranac ispod klupe. Duše su se slile iz klupa u jednu veliku kolonu koja se gurala bez ikakvog reda ka vratima, dok je profa i dalje nešto dobacivao iza leđa. Na trenutak je videla Anino lice kad se ova okrenula i pogledala ka njemu, ali je od cele grimase uhvatila samo prevrtanje očima. Prošla je kroz visoka dvokrilna vrata u hladan hodnik i na tren se stresla. Njen beli džemper od merino vune joj se činio i pretoplim unutra, ali ovde gde su se vrata otvarala svako malo više je bilo nalik zimskom prepodnevu koje je mogla da namiriše u dahu promaje. U momentu je ugledala Marka negde napred, desno. Stajao je kod glavnog ulaza i pogledom pretraživao masu učenika koji su klizili u svim mogućim pravcima istovremeno. Nasmejala se. Ne sad, kasnije. Savila je glavu niže i šmugnula levo, niz malobrojne stepenike i pravo u školsko dvorište. Hladan vetar ujeo ju je za obraze, podigao joj kosu i doneo odnekud bele zube suve snežne prašine. Pokušala je da pogleda odakle sipa taj nanos, ali je neko iza nje gurnuo u želji da što pre izađe. Okrenula se oko sebe i zaboravila šta je htela, smejući se snegu koji je napadao od jutros kad je stigla u školu. Za samo dva časa koja su prošla, nestalo je sumornih sivih ploča betona koje su prekrivale celu površinu školskog dvorišta i sve se belilo, poput meke perine razbacane po nekom starinskom krevetu oko kojeg su zidove krasile zavese golih breza ukrašenim perlicama mraza. Udahnula je duboko, uzela u sebe zasluženo parče svežeg vazduha pročišćenog fino mlevenim snežnim peskom kao najboljim filterom. Retko je vazduh bio ovako čist, retko nebo ovako mutnosivo a opet nekako... veselo. Druge reči nije bilo. Dan se gasio već u podne, tama se valjala po svim uglovima i penjala uz oluke, ali čas je bio okončan, veliki odmor je tek počeo i uopšte, ... "Ideš li, mi smo gladne!", dobacio je poznati glas, i uz osmeh, morala je da prestane da se okreće u krug i klimne glavom potvrdno. Anita je drhtala u kratkoj jakni, ali je obaveznu torbicu stiskala pod rukom bez rukavice, a Maja je nehajno gledala za rekom đaka koja se ulevala u more gradske ulice, verovatno sanjajući vruć burek. Koliko god bila na dijeti svakog meseca iznova, nikad nije mogla da odoli dobroj hrani. Ireni nije bilo jasno ni zašto pokušava. Povukla je rukama kaiše svog ranca, kao da će joj spasti sa ramena ako to ne učini, i osetivši novi talas toplote na leđima, zakoračila i uhvatila drugarice pod ruku, tako da su sve tri smejući se utonule u bujicu koja ih je ponela napolje, za hranom...Ulica nije bila ni blizu čista i netaknuta poput dvorišta škole. Čistači su već prošli i ivice trotoara bile su okovane u slomljeni led i prljave ostatke snega, a smeđa bljuzgavica nalik na rastopljeni sladoled mrdala se ispod točkova prolazećih automobila. Nestajali su brzo, kao da ne voze pored škole, i devojke odustaše od prvobitne odluke da pređu ulicu i odmah tu desno kupe današnji obrok. Maja predloži da odšetaju do gradske pekare, dve ulice dalje, i uzmu po parče pice ili nešto slično. "Šta je sledeći čas", upita Irena, razmišljajući i sama ali u nemoći da se koncentriše na školu i časove. Kako je odgovor glasio fizičko, samo se nasmejala i krenula napred. Niko nije žurio na fizičko, pogotovo što ih sigurno neće pustiti napolje, na sneg, već će morati da se guraju u maloj sali i rade neke glupave vežbe. Prošle su kroz mali park iza škole, pričajući tiho i smešeći se, gledajući oko sebe ide li još ko u tom pravcu, ali su ostali ili otišli odmah posle zvona i već se vraćali, ili samo trknuli preko puta i već unosili tople zalogaje u tela nagrižena zimom. Vireći iz snega, park je ograđivao nizak zid od crnog mermera. Kao sušti nedostatak svetla, tama po sebi, bio je prava suprotnost svetlucavoj belini koja se pružala na sve strane oko njega i prekrivala njegov vrh. Jedini deo zida koji nije bio pod snegom je onaj gde uvek sedi ludi Slaviša. Čak i danas, po ovom vremenu, sedeo je na hladnom kamenu sa jedva nešto malo kartona ispod pantalona, otvorenom kutijom za gitaru koja je, učinilo im se, bila puna snega iznutra. Maja odmahnu glavom, i povuče ih dalje od njega, a on i ne pogleda, uvek zureći prazno u prostrani trg ispred sebe. Ulica koja je vodila do pekare bila je bez izloga tako da se nisu zadržavale usput, osim što su u jednom trenu morale da stanu i očiste okovratnike kad im je vetar stresao sneg sa drveta za vrat, ali je nekako i to prošlo uz malo vriske i puno smeha. "Gradska" je bila u oronuloj žutoj zgradi sa koje se boja ljuštila, a metalna terasa od kovanog gvožđa iznad vrata pretila da padne baš njima na glavu pri ulasku. Anita je gurnula vrata i prijatna toplota pozva ih unutra. Nisu ni bile svesne koliko su se smrzle na putu do pekare sve dok na koži nisu osetile dodir ugrejanog vazduha koji je nosio miris svežeg hleba, prepečenog suzama i origana. Reda nije bilo, za divno čudo, i Anita odmah naruči pica-burek sa ljutim kečapom, Maja se odluči za palačinku sa nutelom, plazmom i bananom sa samo malo šlaga što je Irenu nateralo na još jedan osmeh. Kad ju je prodavačica, sitna devojka tek nekih pet godina starija od njih, crne kose zavezane u kratak rep i tankih usana bez karmina i šminke  upitala šta će, ona, iako je želela parče pice iznenadi sebe naručivanjem indexa sa pečenicom i jedne štrudle sa makom. Za trenutak je zastala gledajući za pekarkom koja nestade iza vrata koja su delila tezgu od prave pekare gde se gazda sa pomoćnikom motao oko mašina i brašnjavih stolova. Nije više bila sigurna ima li dovoljuno novca za sve to što je upravo poručila. Keva je uvek smarala kad je trebalo dati pare za užinu, uvek držala duge govore i davala manje nego što  je iko drugi u razredu dobijao. Poče da pipa po džepu, pronalazeći tek dve novčanice, od kojih je jedna, sigurno je znala, stotka, ali ako i druga nije bar to moraće da otkaže nešto, blamira se pred drugaricama... Polako ih izvuče do ruba džepa tek da vidi odraz obe banknote u staklu pekarske vitrine, baš iznad kolača sa višnjama i pite sa jabukama, isečenih u jednake kocke i poredanih po tacnama pod mlevenim šećerom kao snežnim prekrivačem koji je napadao po celom gradu od jutros. "Ne brini, meni je keva dala Kilu jutros, ako treba nije problem...", dobaci joj Maja iza leđa, a ona pocrvene i shvativši u poslednji čas da je drugi papir oslikan dvojkom u pratnji dve nule, odmahnu glavom i zahvali se, dodajući da ima dovoljno nego je samo nekad tako nesigurna, jednostavno se zaboravi u sekundi i mora da proveri. Crnokosa devojka se pojavi sa tri tanjira i postavi im sto u uglu do izloga, a one se zbuniše i htedoše da kažu da će hranu poneti, ali kako im je sledovalo fizičko jednostavno odustaše i sedoše. Ubrzo su žvakale bez razgovora, gutajući halapljivo, a napolju, tamo iza plavičastog stakla, ponovo je počelo da sneži...U povratku nisu žurile. Oko njih su se u lagano plesu spuštale pahulje, ulična svetla su se palila znatno pre očekivanog vremena, a nebo je gubilo tamnu boju i nestajalo u nepreglednoj belini milijardi iglica koje su hrlile k njihovim licima. Gole grane drveća mahale su još uvek odlazećim prijateljima, ukočene u pokretu još od jeseni kad su divlje guske preletale grad pevajući svoje sumorne ode, sada pružajući se samo ka crnim vranama koje su ispod streha oterale golubove i naglim okretima glave, ispod oka sumnjičavo posmatrale sve prolaznike pa i tri drugarice koje su se vraćale u školu. Za čas su izbile do trga čiji krajevi su nestajali u snegu koji je prikrivao i kaldrmu, i klupe, i parkirane automobile, i ulice koje su se granale od njega kao sunčevi zraci. Potpuno beo je i Slavišin pogled, naježi se Irena, uočavajući ponovo muškarca u ranim tridesetim koji je sedeo jednako kao i ranije, blago nakrivljene glave i sa gitarom u rukama. Nije svirao, bar se to njegovo dodirivanje žica nije moglo nazvati sviranjem, iako nešto jeste radio. Ili pokušavao da radi. Prilazeći mu s čela jasno su mogle da vide da unutrašnjost njegove kutije jeste do vrha ispunjena snegom umesto novčićima kao u toku toplijih dana. Belina mu je sada prekrivala i dugu, neurednu kosu i ramena povijena napred. Oči su mu kao i uvek bile hladne, praznog pogleda zakucanog u daljinu iza njih. "Jebote, ne razumem kako mu nije hladno. Mislim, znam da je lud i sve, ali opet, kako ne zna da obuče nešto?" prozborila je Anita, stiskajući blede beskrvne šake oko torbice i uvlačeći ramena u pokušaju da se ugreje malo. Zaista, momentalno je Ireni palo na pamet, mora da mu jeste hladno! Videla je po nekad leti, ljudi mu priđu, ostave koji dinar, kupe mu flašu vode ili neki sendvič... ali sad nije bilo nikoga na ulici osim njih tri. Istina, nije ga videla nikad da zaista jede ili pije, niti da dolazi ili odlazi kad smo već kod toga, uvek je samo sedeo tu, ponavljajući dva ista akorda iz dana u dan, zagledan u daljinu. Kad je bolje razmislila, nije znala ni da li se zaista zove Slaviša, to je jednostavno ime koje je čula u školi, ali ako ga niko nije znao, mogao je biti i Petar, Željko, ... Zašto bi se koga ticalo, niko nije ni želeo da zna. Nije ni ona. Bar je tako mislila, ali nešto je zaustavilo i nije dalo da jednostavno prođe. Drugarice su je pogledale skupljajući obrve, pokazujući glavom da nastave. Škola se već videla kroz park, direktno odavde, i nikog nije bilo na ulici ispred kapije, svi su odavno ušli. Biće dovoljno da se pojave na pola ovog časa, ne moraju da zakasne i na sledeći. Niotkuda je preplavio talas brige za ovog smrznutog, sirotog čoveka. Prošla je pored njega bezbroj puta u ove četiri godine srednje škole, nije ga više ni primećivala, postao je deo parka i zida na kojem je sedeo. Otkad je znala za njega, bio je gradska šala, neko ko jednostavno jeste... tu. I da nije bio, sumnjala je da bi primetila. Juče, verovatno ne bi. Danas, sa toplim osećajem koji se širio od onog sendviča iz stomaka, slatkim ukusom maka na usnama osećala je hladan vetar koji joj se igrao sa šiškama potpuno drugačije. Nije više bila vesela, dan nije bio drugačiji, nežna belina izgubila je radosni dodir i odjednom joj se sve činilo kao zavodljivi poljubac smrti u snegu. Prešla je konačna tri koraka i stala tačno iznad njega. Nije je primetio. Udarao je smrznutom desnicom po žicama, premeštajući prste leve ruke niz vrat. Nije znala koji su akordi u pitanju. Momci su uvek hteli da je nauče, ali nije je zanimalo. Želela je da joj sviraju, ne da je uče, toga joj je bilo dosta u školi. "Nije ti hladno?", rekla je, i momentalno se presekla uplašivši se sopstvenog glasa i neočekivane tišine koja je usledila. Mislila je da će je pogledati, da će prestati da svira, da će podići glavu... Ništa. Osim povremenih udara u žice nikakav zvuk se nije čuo, nikakav pokret nije uočila. Mogao je i da ne diše, ništa se ne bi promenilo. "Hoćeš moju kapu...?", pitala je opet, ali ovog puta nije ni očekivala reakciju. Znala je da će joj keva praviti problem ako 'izgubi' kapu, ali nešto u njoj je teralo da nastavi sa ovim, oduševljena sopstvenom hrabrošću da priđe tom čoveku. Hrabrost joj se vratila sa sećanjem da su mu ljudi ostavljali stvarii, gurali u ruke ponekad, i nikad nije reagovao. Okrenula se za čas i pogledala u drugarice, a one su poskočile i pokazale joj rukama da se odmah odmakne od njega i pođu dalje. Pogledala ga je još jednom, a onda odlučila. Rukom je brzo prošla preko njegove kose, otresajući sneg, a onda iz džepa izvukla belu vunenu kapu sa malim plavim cvetom i navukla mu je na glavu. Nije se ni pomerio, ali su drugarice počele prigušeno da vrište iza nje i mašu joj rubrzano rukama da se odmakne.  Okrenula se sa osmehom da im kaže da je sve u redu. "Hvala", doprlo je do nje u jednom zaleđenom, usporenom trenutku, i oči su joj se raširile u panici a glava poletela nazad. Noga joj se okliznula i osetila je da pada, ali je Maja uhvatila i u sekundi su zadihane protrčavale kroz dvorišnu kapiju škole, praveći duboke tragove u svežem snegu...Iznenadno odgovaranje iz geografije nateralo je da zaboravi ludog Slavišu, kapu i sve drugo. Geografičarka, niska i krupna žena uvek u širokoj haljini, šetala se između klupa objašnjavajući zašto moraju svi da imaju minimum dve ocene na kraju polugodišta i da ona, iako joj nije drago da ih pita tako iznenada, jednostavno mora da ispita sve učenike. Naravno neće svi stići na red na ovom času, ali što pre prestanu da je mole i krenu sa odgovaranjem, više njih će dobiti ocenu. Osim ako ne žele kontrolni, ili desetominutni test, njoj bi tako bilo lakše, iako joj to tek ne bi bil drago za njihovo dobro. Boli tebe uvo za naše dobro kravo, pomislila je Irena, ali se zadovoljila da se nasmeje i spusti glavu na ruke ukrštene na klupi. Profanka je u prolasku pomilovala po kosi, kao jednog od svojih najboljih učenika (imala je dve ocene) i ona se oseti glupo, pitajući se mrze li je ostali iz odeljenja zbog toga, ali nekako je jednostavno nije bilo briga i ona odbaci sve misli i usresredi se na ugasnuto okno prozora na kojem se skupljala bela pokorica. Greškom je obećala kevi da će doći posle šestog časa da pazi na bratovo dete, ali imala je sedam časova danas. Htela je da zove na malom odmoru, ali kao za inat, mobilni telefon se isključio i nije mogla da ga uključi opet zbog prazne baterije. Znala je da bi trebala da pozajmi nečiji i pošalje poruku, istina, ali nadala se da keva neće početi da paniči zbog tih četrdeset i pet minuta. Plašila se da bi mogla, ne bi bilo čudno ništa za tu ženu koja je svoju srednjoškolsku ćerku često tretirala kao detence u pelenama, ali bila je sigurna da će doći pre nego što primete da je nema. Uostalom, keva ide na posao tek u pola devet, ona će oko osam stići. Vremena je bilo sasvim dovoljno. Sklopila je oči i pokušala da pevuši neku melodiju u sebi, da joj brže prođe čas. Bila je to lepa pesma, iskrena i romantična, ali tužna. Nije znala odakle joj, nije mogla da se seti stihova, ali note su izvlačile iz njene podsvesti duge drvorede lipovog drveća uvijenog u mirise kasnog juna, kad lipa cveta i noć se ispuni njenom esencijom, a radnici u narandžastim uniformama idu sporo iza velikog vozila sa cisternom i peru široke bulevare šmrkovima sa vodom koja klizi preko asfalta i peni pri prolasku kroz rešetke odvoda. Otvorila je oči. Njen grad nije imao vozilo za pranje ulica. Gradska čistoća je imala jedan od onih smešnih malih automobila sa četkama napred, ali to nije ni nalik na ono što je tako jasno maločas zamislila. Gde ga je mogla videti... u nekom filmu možda? Verovatno... Ali miris lipa, tako stvaran, naveo ju je da ponovo sklopi oči i prepusti se sanjarenju, dok je veći deo razreda pokunjeno skrivao pogled ispod treperavog neonskog svetla. Ovog puta bila je na obali velike reke, zelene, mutne. Voda je prebrzo tekla, nosila granje u matici, a ona je stajala na vetru na nekakvoj blatnoj plaži, odvojena od celog sveta rekom sa jedne i gustim šipražjem koje se penjalo uvis iznad nje sa druge strane. Neko je šetao pored nje ali nije molga da vidi lice druge osobe, nestvarno poput zaboravljenih stihova. Očajno lišće tužno je šuštalo sa suvih grana šibanih vetrom, skrivajući retka svetla koja su se probijala iz daljine. Miris vode nije je podsećao na reku, već na morsku luku u kojoj ukotvljeni brodovi ispumpavaju višak vode iz svojih nabreklih utroba, dok svetionik zamišljeno žmirka i doziva zalutale mornare i utopljene duše koje nikad ne pronađu sigurnu luku. Okrenula se, i potrčala dalje od vode, kroz šiblje i granje, uz usku blatnjavu stazu, a onda izbila, iznenada, u prepun restoran u kojem su svi stolovi bili za dve osobe a jak miris nepoznate začinjene hrane lebdeo u vazduhu. U pozadini svesti, mogla je da čuje muziku, tihu pesmu u čijem ritmu se talasalo svetlo zelenih lampi na kajsijastim zidovima. Vrata su se otvorila i spolja je ušao muškarac vodeći devojku pod rukom. Njena kosa je bila plava, ona nasmejana i zagledana u njegovo lice, a on je i dalje okrenut leđima spustio ruku na okruglo zvono na šanku i ono je odjeknulo, preseklo sve i rasparalo sliku pred njom bolnom belinom neona. Iznad nje su promicale glave drugova i površina plafona krila je nečiju davno zalepljenu žvaku. Prozorsko okno je bilo potpuno tamno, i sa mesta nije mogla da vidi ni snežne pahulje, iako je iz užurbane graje shvatila da pada žešće nego ranije. Ustala je i ona, podigla svoj ranac i prišavši prozoru požalila što nije ponela jaknu. Niko nije očekivao zimu ovako rano. Dobro, njena mama jeste, ta žena je kao neka veštica koja uvek zna kakvo će vreme biti, šta treba obući, s kim se treba družiti, šta i kad jesti... Bilo joj je muka od njenih uvek mudrih saveta i preterane brige. Nije joj ni najmanje bilo žao što je nije poslušala. Grudvaće se i ugrejaće se. Sa vrata ju je pozvao Marko, i ona mu se osmehnula, znajući da ga je dovoljno držala na distanci za jedan dan, da želi da je on zagrli i da oseti dodir njegovih smešnih dlačica na bradi na svom čelu. Rekla mu je sto puta da mora da počne redovnije da se brije, ali on se samo zagonetno smeškao zbog čega ga je mrzela i volela istovremeno. Možda ga i nije volela, ali nije mogla da odoli toj njegovoj upornosti da izgleda kao najveći blesan u školi. Mada, i svi ostali su se trudili da izgledaju starije nego što im je pisalo u knjižicama, pogotovo otkako su ove godine svi za redom, jedno po jedno, napunili osamnaest i odjednom postali "odrasli". Pružila mu je ruku i osetila toplotu njegove šake na svojoj, a uskoro i suv poljubac na čelu. Usne su mu bile ispucale, i ona potraži svoj sjaj za usne sa mirisom čokolade. Nije mogla da dopusti da izađe takav na vetar, da je sutra ljubi krvavim usnama... Pa nek' se i brani koliko hoće, neće mu uspeti ovaj put. Ubrzo su se našli na dvorištu, među gomilom školaraca razigranih u snežnom nanosu, razdraganih između mrklog mraka i beline koja je reflektovala i najmanje svetlo sa prozora. Grudvali su se svi zajedno nekih dvadesetak minuta pre nego što su prve grupice počele da se osipaju, da otiču neprimetno kroz kapiju i nestaju u beskraju tihe zimske idile. Isprva niko nije ni primetio osipanje, mrak je gutao grupu po grupu a sneg je padao bez milsti, terajući ih da se druže još malo. U jednom trenu ostalo je samo njih pet najboljih drugova, ekipa, i nije im trebalo puno da se onako zajapureni i ugrejani odšetaju do malog kafea na drugom uglu i sednu da popiju toplu čokoladu, pre nego što se svi raziđu i nestanu put svojih kuća, pa onda opet do sutra... Kuće se kasno setila, i činjenice da je mama čeka. Uzela je Markov mobilni telefon sa stola bez objašnjenja, i umalo vrisnula kad je videla da je već odavno prošlo deset sati. Ustala je odmah, zamuckujući  povukla i njega bez nekog jasnog objašnjenja dok su ostali razgovarali skoro ih i neprimetivši. Ovlaš je poljubila Anitu i Maju i ova potonja tek tad upita kuda idu, i zašto, u pokušaju da ih zadrži još koji minut jer se razgovor baš zahuktavao. Uspeli su nekako da se izvuku a da nije morala da kaže ništa više od "Ma, znaš moju kevu, a već je kasno..."Marko je insistirao da ona obuče njegovu jaknu, i išao je pored nje praveći se da mu nije hladno, ali je znala da jeste. Nije imala srca da mu uskrati tu priliku da je impresionira, iako je znala da nije ni vreme ni mesto za takvo naivno junaštvo. Lice mu je bilo bledo a samo nos crven. Malo joj je laknulo kad je videla da je zadržao šal, i da sad trlja šake o jedan njegov kraj. Odmah ga je zagrlila i uvukla mu ruke u džep od jakne, da ih svojom šakom malo zgreje, ali se oteo, obaveštavajući je da tako nikad neće stići ni nazad do škole, kamo li do njene ulice, ako se budu kretali kao kakvi spojeni blizanci ili neka cirkuska nakaza. Nije mogla a da mu se ne nasmeje. Ponekad je bio tako... Misao nije stigla da se formira do kraja. U trenutku kad su izbili na ugao školske zgrade koji ih je sve do tada skrivao od pogleda na park, prestigla su ih policijska kola koja su sporo klizila dubokim nanosima snega na jutros očišćenom kolovozu. Zbunila su ih upaljena rotaciona svetla, ali ne toliko koliko scena u parku i na trgu iza njega. Tamo gde inače sedi ludi Slaviša bila je okupljena masa ljudi koji su se glasno prepirali. "Da vidimo šta se desilo", reče Marko, a ona oseti jezu ispod kože i poželi da bude kod kuće gde je toplo. "Moja mama..." , reče, ali duboko ispod molećivih reči znala je da želi da vidi da se tom čudnom čoveku nešto nije dogodilo. Pružili su korak i prišli prvoj grupici koja je stajala udaljena dvadesetak koraka od glavne skupine, one najglasnije. Marko nešto progovori sa čovekom koji se nevoljno okrenuo da udovolji znatiželji pridošlica. Svi su kao lešinari gledali da otkinu za sebe komad informacije, kakva god ona bila, nisu želeli da je dele. "Nećeš verovati", reče Marko začuđeno, "onaj lik sa ćoška, izgleda da je oteo neku devojku iz naše škole!" Pogledala ga je raširenih očiju i blago otvorenih usta, a beličasta para odvoji joj se od lica zajedno sa uzdahom. "Ludi Slaviša? Danas sam bila kod njega..." reči joj zamreše u grlu. Pogledala je odmah prema najbučnijim prolaznicima, prepoznavši zapomaganje uplakane žene među njima. Pristigli policajci su pokušavali da odvoje zabrinute građane od Slaviše koji je krvario, gologlav. "Da policija nije došla, istukli bi čoveka?", pitala je staricu ispred sebe koja se klatila na hodalici i očigledno nekako sjurila iz zgrade pored parka da zadovolji bolesnu radoznalost. "Čoveka? Ma, kako ga nije sram i stid pasa! Trt, čoveka! Male nema, a kod njega njena kapa! U buvaru da ga metnu!" Osećala je da joj se srce ledi. Je li zaista moguće... Čula je nešto  kako je zlotvor izmislio da je menjao kapu za pesmu. Niko mu naravno nije verovao. Noge joj se pokrenuše i bez reči ona krenu ka srcu svih problema, osećajući nekako da će u toj zgusnutoj masi žednoj krvi pronaći svoju uspaničenu majku. Nastaviće se... jednom... možda.Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

eniaroyah eMagazin BR 9

September 25, 2009
Obaveštavamo sve zainteresovane da je deveti broj eniaroyah eMagazina, besplatnog PDF magazina posvećenog književnosti, umetnosti i zabavi, dostupan za preuzimanje od pre nekoliko trenutaka. Kliknite ovde da preuzmete svoju kopiju.Šta sve ima unutra?Recenzije knjiga (Daywatch, Twilightwatch, Kad je Niče plakao), filmova (novi HP, Paranoja u las Vegasu), najave filmova za 2010. godinu, anime serijali (Berserk, Beck), gnu programi (gEdit, brasero), reč-dve o biografijama muzičara, pozadinskoj muzici u video igrama, dve horor priče sa nedavno završenog konkursa, i još ponešto zanimljivo za svakoga...Zvanična strana magazina br 9Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

Razvojni put?

September 5, 2009
Setih se noćas, nakon sređivanja radne površine, da sam pre više godina obećao nekome da ću pronaći pesmu koju sam napisao još u srednjoj i staviti je na uvid... Naravno, nije bilo šanse da se setim o kome se radi. Uglavnom, kako sam u Somboru skoro pa 2 godine, vreme je bilo da pronađem svesku u kojoj su mi ostale zapisane te starije stvari... i nađoh je :)Iz daleke 2002. (šta ste vi radili 2002. godine?) stiže nam "Stražar" o patuljku koji je na straži. Verujem da su uzori očigledni, a stil je dosta blizu onoga što danas ne bih pipnuo ni tuđim perom (a opet, stručnjaci se slažu da moji skoriji radovi nemaju ama baš nikakvu vrednost tako da bolje da ćutim) . Iz jedva nešto bliže 2004. godine slučajno pronađoh, kad sam već hteo da ostavim svesku (jer gomila stvari u njoj su školski soneti, gazele, himne, i gomila narativno-refleksivnih pesama koje se dotiču i Pračeta i biblioteke, školovanja i sunca, znate već kako to ide...) pomalo patetičnu (iz današnjeg ugla, možda grešim) a isto tako rimovanu "Pomolimo se" koja mu dođe nešto kao nenamerna kopija Plave grobnice, samo u manjem/lokalnom obimu...Malo sam prelomio stihove (bili su duži u obe pesme, možda čak i zatvoreni stih, nemam pojma) ali se i dalje vidi izlomljen ritam i ispresecan tok reči. Užas jedan...Kad uporedim recimo sa ovom poslednjom, rekao bih da ih nije pisala ista osoba. Verovatno i nije, figurativno rečeno.LM, setio sam se ko je tražio pesmu (jedan profesor na faxu, i sam pesnik i "odličan profesor") ali tek sad kad sam krenuo da pišem ovaj člančić za blog. Ne verujem da će je ikad videti na netu, ali sad je gotovo... već sam se izblamirao.Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

Početak (dobrog) kraja

August 23, 2009
Ovog meseca, posle dužeg zastoja, dve sasvim drugačije pesme. Eksperimentišem malo. Ranija, od osmog avgusta, je alegorična što se odmah vidi, a ova noćašnja je moja klasična "govorna pesma" s tim da sam se igrao sa formom i uglavio je u nevezani dvanaesterac.Naredna dva dana (tj. nedelja i ponedeljak) ću biti odsutan pa neće biti novih zapisa na blogu, idem da vidim kako izgleda ispit iz srpske književnosti 20. veka. Nisam nikad bio, nemam koga da pitam, sva moja ekipa je ili odavno diplomirala (to čine dve godine bolovanja) ili nije ni došla do tog ispita i ima pred sobom dug put (to čini, eh... kuliranje). Nešto sam čitao, ali ne polažem velike nade u poznavanje perioda (ipak, nosim sa sobom još dve knjige da čitam u busu i tamo). Mada se kod mene nikad ne zna, sve zavisi koja tema me ubode na pismenom, možda i sam sebe iznenadim... To bi bilo dobro. Teško ostvarivo, ali bi bilo onako, baš dobro :)Uglavnom, najveći problem je što do većine knjiga ne mogu da dođem jer ih nema u gradskoj biblioteci, ili ih ima ali u čitaonici naučnog odeljenja, a trenutno nisam u stanju da sedim tamo negde i čitam satima, jbg. Možda ispipavanje i potraga za prethodnim iskustvima koleginica i kolega urodi nekim plodom, pa budem mogao da fokusiram rad u nekom užem pravcu umesto da trošim vreme na pogrešne stvari... Videćemo. Odustajanja nema, ovo je sam kraj maratona.Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

Veliko spremanje

August 13, 2009
Obrisao sam nekih 60+ postova sa bloga, uglavnom iz perioda 2004-2008. Ovogodišnje nisam dirao. Većim delom radi se o "twittovima" na blogu, iz vremena pre twittera, i sličnim potpuno nevažnim stvarima... Sve što bi ikad ikome (uključujući i mene) moglo zatrebati je ostalo... Čitajući tako sve redom da vidim šta da ostavim a šta ne, otkrijem da imam "još jedan neobjavljeni prolog za EF knjigu" iz davnog vremena kad sam bio u tripu da ću pisati epsku fantastiku, a uz njega odmah i početak prvog poglavlja, sve ostavljeno tako da visi na google docs...Pa reko' da omogućim ljudima da i to vide, ovako neispravljeno (ima dosta grešaka, pisao sam to u jedno čudno vreme).Odlomak, prvi pasus:Сув источни ветар је носио у свом суровом загрљају мирис далеких снежних врхова, остављајући за собом пустош на пашњацима и мраз на гранама дрвећа скоро целе Горње земље. Сунце је сијало високо на небу, али без праве снаге у овим зимским месецима, скоро свако мало скривено масивним црним облаком који би протутњао једрећи на крилима висинских ветрова. Горе, високо, мећаве су већ ухватиле планине у своје канџе, али овде у нижим крајевима, где су се шуме састајале са реком, снега још увек није било, бар не оног правог, иако се студен свакоме одавно увукла у кости и потпалила ватру на огњишту. Одоздо, из удаљене долине, где је још владала топла позна јесен, вијугаво се успињао танак конац пута тик уз брзу планинску реку, пратећи њене окуке, верући се по стењу и около њега, пробијајући шумарке и крчевине. Са једне стрена пута, тик изнад Плавог језера, које је заправо више људским рукама изазвано проширење реке, на некадашњем стрњишту и ветрометини, дизало се сада мало село. Једва тридесет камених кућа, до пола скривених под земљом, покривених крововима од суве траве повезане жилама, са тешким дрвеним капцима на сваком прозору и танким струком дима који је уморном путнику показивао пут када корак отежа и наде понестане.Više na eniaroyah.com sajtu...Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

Gde se kriju proroci?

July 14, 2009
U čovekovom životu je izvesna samo prošlost; jer sadašnjost ne postoji, a budućnost će tek postojati. /.../ Svet ima prirodnu potrebu da ide za nečim što samo nasluti, jer nikad obične stvarnosti nisu bile smatrane za potpune sreće. Sveta vatra, to je plamen koji osvetljava samo puteve onih koji stvarno ne gledaju kud idu, ali dobro znaju kome odlaze. /.../ Ljudi koji veruju u svoje više sudbine, uvek veruju da su silniji od svih protivnika i od svih svojih prepona; /.../ Uvek pobeda duha dolazi pre svake materijalne pobede.(Dučić, Blago cara Radovana, O prorocima)Reklo bi se u svakom od nas... Zašto onda tek po koji čujemo glas, je l' moguće da ima baš toliko kukavica a tako malo proroka? Ili smo jednostavno navikli da ropski spuštamo glavu, pred životom, "civilizacijom", "sudbinom", ... Ko još ide slepo napred, kad je to najbolji način da bude proglašen za budalu i ludaka. A mišljenje okoline je izgleda postalo važnije od isušivanja mrtvog mora...Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

Mikro-PC World, Intervju

July 2, 2009
Obavešten sam pre neki dan da je u prodaji Mikro 7/2009 u kojem je objavljen intervju sa jednim od vama poznatih blogera. Glavna tema je bio sajt Eniaroyah.com, ali sam uspeo u dogovoru sa novinarkom da ubacim i deo o širenju blogosfere (prvenstveno priča o književnim blogovima). Sasvim druga stvar je što njihova uređivačka politika određuje da svaka reč sajt bude izmenjena u "Web prezentacija", blog u "Dnevnik", a blogosfera u... Pa, videćete :)Ne sećam se da me neko pre intervjuisao, tako da je ovo bilo jedno krajnje zanimljivo iskustvo, biti sa druge strane teksta. Moram da priznam da mi se više dopada bolje poznata - autorska strana. Verovatno stvar navike doduše...Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

Literarni konkurs za horor priče

May 28, 2009
Književni sajt eniaroyah.com i PDF magazin eniaroyah organizuju literarni konkurs za najbolju kratku horor priču. Prošle godine eniaroyah.com je organizovao prozni konkurs na kojem su članovi foruma glasali za favorite, a nakon toga i poetski u kojem su takmičari pisali na temu zadatu fotografijom. Ove godine nema "krugova", ali i dalje glasaju čitaoci (registrovani na forumu pre 1. juna) s tim da se ovog puta glasa komentarom ili kritikom, a za najprimerniju kritiku će biti dodeljena i nagrada!LM, koga zanima više, voli da piše horor priče ili ih čita/komentariše, neka baci pogled na ovu temu. Nagrade su simbolične (knjige i pc igre) ali pisanje i druženje se računa.Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

Aphrohead.com + Google Checkout iskustvo

May 8, 2009
Oduvek smo imali problem sa nabavkom originalnih stranih knjiga. Domaće knjižare, one retke koje se bave uvozom izdanja na engleskom, u nedostatku konkurencije i neke isplative potražnje, taj posao obavljaju ofrlje, u najbolju ruku. Knjige se pojavljuju u njihovim maloprodajnim objektima nasumično, serijali budu nepotpuni, mnogi naslovi su duplirani a određenih nema ni od korova, do nas retkih ljubitelja originalnog izdanja dolaze samo knjige u mekom povezu najgoreg kvaliteta i da ne nabrajam dalje, ko je bar jednom probao da svog omiljenog savremenog pisca pronađe kod nas u originalu zna kako to izgleda.Sa druge strane, oduvek su postojali Barnes&Noble i Amazon, ali dugo vremena nisu slali knjige u našu zemlju, a i paketi od UK verzija Amazona su poslednjih godina znali da se pojave preko određenih dostavnih službi koje su tražile svoj deo iako ih niko nije zvao pored naše dobre pošte :)Uvek sam mislio da bi bilo jako lepo da ima neki sajt gde neću morati da platim poštarinu koliko i samu knjigu (što me ranije sprečavalo da naručujem online pa sam knjige uzimao u Novom Sadu...) i onda sam sasvim slučajno, prateći previše neverovatno reklamu da bi bila istinita, pronašao Aphrohead.Com...Ovaj sajt-knjižara je tvrdio da šalje knjige besplatno (tj. vi kao primalac ne plaćate poštarinu) bilo gde u svetu. Istina, u određenim državama može biti dodatnih troškova, ali bar nema one užasne stavke koja vas tera da za knjigu jeftiniju od 10 evra platite 12 evra poštarine i slično... Kao što rekoh, too good to be true? Nakon što sam se raspitao i nisam našao nikoga ko ima iskustva sa ovim sajtom, odlučio sam da probam pa kud puklo...Knjiga koju sam naručio 26. aprila, a koja je poslata 27. istog meseca, stigla mi je danas 8. maja. Platio sam je oko 1000 dinara otprilike, možda i manje... Poštarina? Ništa, sve plaćeno. Carina se ne plaća na stvari ispod 20 evra vrednosti...Šta sam naručio i kako? Malo duža priča... Kome je priče dosta, sve važno je saznao. Ostali slobodno neka čitaju dalje...Prva stvar koja mi je pala na pamet da je potražim na sajtu beše knjiga Abhorsen, treća knjiga Old Kingdom trilogije Gartha Nixa. Imam prve dve u mekom povezu još od sajma knjiga u BG negde 2006. godine ako se ne varam, ali nikad nisam nabavio treću. Još dok sam živeo u NS i išao na predavanja i sve to, pokušavao sam da je nabavim u lokalnoj ispostavi jednog velikog domaćeg lanca, ali je nisu nikad imali. Drug je želeo da njih nekoliko uzmu tu knjigu za moj rođendan, ali je nakon raspitivanja dobio odgovor da bi njeno naručivanje izašlo preko 2000 dinara... u vreme kad je naš budžet išao oko 800 dinara za poklon koji zajedno kupuje četvoro ljudi zajedno... Bez problema sam je našao na sajtu, bila je ispod 6 funti, što je preračunato u dinare negde ispod 600 dinara. Uporedite sa gore navedenom cenom. Međutim, dok sam ja uštedeo 1000 dinara da uplatim na VisaInternet račun, Abhorsen je nestao sa lagera... Mogao sam da čekam, ili probam nešto drugo, a do čekanja mi nije bilo :)Posle traganja po sajtu i gomile stvarno super knjiga koje sam pronašao, već sama mogućnost da uzmem neku knjigu Neila Gaimana je bila presudna. Jednostavno nisam mogao da odolim, iako nisam znao hoće li transakcija proći (jer je bilo tu negde oko limita na kartici). Nakon što sam izabrao novi roman za decu i odrasle "The Graveyard Book" i krenuo na stranice za naplatu, dočekalo me još jedno iznenađenje - nisam morao da se registrujem, dajem sajtu direktno podatke o kartici ili bilo šta, odmah mi je ponuđena usluga Google Checkout (slična onoj koju nude PayPal i Moneybookers). Kako sam od ranije korisnik ove usluge (AdWords pa usput...) kliknuo sam na komandno dugme, google je izračunao cenu u dolarima (otprilike, po njihovom mišljenju) i ponudio mi nekoliko opcija (da ne daju moju e-mail adresu sajtu već da budu posrednik koji će prosleđivati sve poruke).Nakon odobravanja transakcije, Google Checkout mi je poslao mejl sa linkom na kojem mogu da pratim promene stanja. U toku dana sam dobio obaveštenje da je porudžbina prihvaćena, a odmah sutradan i da je knjiga poslata. Ostalo je samo čekati i videti šta će se desiti...I kao što rekoh, danas je stigla. U kartonskom pakovanju, rekao bih dosta obezbeđena od udaraca i tumbanja... u Savršenom stanju. Svaka čast , kako sajtu i njihovom pakovanju, tako i domaćoj pošti.Kako je cena mekog poveza "šklj kvaliteta" kod nas u proseku 800-1500 dinara za UK izdanja, + bih morao da odem u Novi Sad do specijalizovane knjižare i "naletim" na baš tu knjigu (a samo karta u jednom pravcu je skuplja od 500 dinara) izlazi da sam plativši nešto manje od 1000 dinara dobio knjigu u tvrdom povezu za otprilike 50% novca manje, a da nisam nikud mrdnuo, doneo mi je poštar na vrata... Plus, ne treba zaboraviti da nisam platio ni poštarinu na sajtu, već samo izlistanu cenu knjige.Kako im to uspeva? Ne znam, ali sajt je genijalan i znam da ću sigurno naručivati opet od njih (kad budem imao nekih para, jelte) a svima bih preporučio Aphrohead.com ali i Google Checkout kao siguran način plaćanja na internetu.Što se tiče utisaka o knjizi... čitaćete o njoj više u junskom (25. maj) broju eniaroyah magazina ;)Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

eniaroyah magazin #6 april 2009.

March 25, 2009
Šta vas čeka unutra?Naši saradnici su se potrudili da vam predstave Salmana Ruždija, knjige Strvinarska uteha Dena Simonsa, Haunted kontraverznog Čaka Palnika, te Senka vetra Karlosa Ruisa Safona. Saznaćete o putu koji je Witcher Andžeja Sapkovskog prešao od kratke priče, preko serijala knjiga i pokretnih slika, do komercijalno najuspešnije cRPG igre prošle godine. Nova rubrika o anime filmovima opisuje Claymore i Karas, a muzička sekcija pored biografije Bobija McFerrina donosi reportažu sa Guitar Art Festivala u Beogradu. Moći ćete da pročitate intervju sa Dragoljubom Igrošincem, pokretačem sajta Art-Anima i izabrana prozna dela sa našeg matičnog sajta eniaroyah.com. Saznaćete kako je Pračetov Disksvet prenet na mali ekran, ko nadzire nadzirače, ali i kakvu metamorfozu proživljava strip evoluirajući na novi medij. Ranije smo već najavili tekst o OpenOffice.org kancelarijskom paketu, ali uz njega GNU rubrika donosi i tekst o virtuelizaciji pomoću VBoxa. Kao i svaki put, na samom kraju ali nikako najmanje važna - nalazi se radionica kreativnog pisanja.Mislite da je to sve? Posetite zvaničnu download stranu...Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

Čisto zlato

March 10, 2009
Izgubljene stvari obično se pronađu onda kada prestanete da ih tražite. Sa onima koje nikada niste ni izgubili je nešto lakše. Obično se "same jave", samo treba da ih ne ignorišete. Kako nisam ništa tražio, tako mi je uspelo da nešto pametno pronađem. Na žalost, moji kontakti koji bi vrednost pronađenog blaga razumeli u potpunosti odavno spavaju, pa sam prinuđen da ga stavim na blog. Ko zna, možda još neko tamo uopšte ne traži ništa pa nađe baš ovo :)Čisto zlato kraj puta sjeđaše;svak se tome zlatu preklonjaše.Prođe bego među delijama,delije se zlatu prekloniše,bego malo preko sedla vojna,istom malo, da joj nije žao.Njemu zlato tiho progovara:-Stani bego, da ti nešto kažem!Stani, bego! Tebe sam čekala,čekala sam takoga junaka,koji će se malo nakloniti,samo malo, da mi nije žao...Pesma se očigledno zove "Čisto zlato" i nalazi se u zbirci "Narodne lirske pesme" Dr Vojislava Đurića (da, jedan od ako ne i). Velikom mukom odolevam da se ne upustim u analizu ovih sjajnih stihova, ali čisto zlato koje je narodni pevač pretočio u lako pamtljivu lirsku pesmu mi prosto tera osmeh na lice.E sad, budući da mi je već zabavno... kako uglazbiti ovu bebicu? Možda maketi melodiju od Edwyn Collins - A Girl Like You, ne verujem da bi se čova ljutio zbog ekipe sa gitarom oko vatrice u letnjim večerima... Možda i bi, ali ja mu neću reći.Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

Pagansko osećanje života modernog blogera

February 18, 2009
Glavno obeležje našeg narodnog stvaralaštva, sačuvano sve do danas, je pagansko osećanje života. Blogovi su deo narodnog stvaralaštva, jer iako zapisani, po nastanku i širenju se ne razlikuju puno od lirske pesme ili vica. Tekst stvori pojedinac iz naroda i "ispriča" (bloguje) određenoj skupini, koja to dalje, ako joj se zalepi, prenosi, usput dodajući ili oduzimajući od originala. Istina, ponekad je moguće utvrditi original, ali i Vuk je ponekad utvrđivao da je njegov pevač sklepao pesmu o Marku tu pred njim, koristeći sopstveni život i podvige kao osnovu za kalemljenje opštih mesta. Takođe, kada tekst jednom krene da se prenosi sa kolena na koleno, originalnom autoru se brzo izgubi trag. Koliko ste takvih zanimljivih tekstova-dosetki pročitali na svom zidu na facebooku, ili prosledili dalje, ne razmišljajući odakle zapravo dolaze?Koliko stvari koje pročitate a vaš um praktično i ne primeti jer ih oseti kao pesničke slike i metafore zapravo predstavljaju zaostale fragmente paganskih vremena. Recimo, malo kome bar od iskusnijih blogera je nepoznata priča "Zlatna jabuka i devet paunica", sećate li je se? Da li je nekom palo na pamet da bloguje to narodno blago na internet za buduće generacije? Nevažno. Šta ste mislili o zlatnoj jabuci? Kad ste bili deca, najverovatnije ste zamišljali pravu jabuku od zlata koja raste na drvetu jabuke, a kasnije da je samo neki simbol. Zapravo, jabuka se može posmatrati kao veoma realan predmet koji je nekada stvarno postojao - zaručnički dar. U tom kontekstu priča dobija mnogo dublji smisao od obične bajke za decu i počinje da se nazire mnogo dalja prošlost okamenjena u njenim rečenicama. Da li je tu kraj? Zlatna jabuka pripada najdaljem, mitološkom sloju narodne književnosti i seže u paganska vremena kada su naši preci obožavali svetlost...Kakve veze sad ima bajka ili neke narodne pesme gde se pominje recimo zlatna jabuka sa modernim blogerima? Polako, gradimo napetost :)Pomenuo sam baš tu bajku jer verujem da nije mali broj onih među nama koji su je slušali pred spavanje kad su bili deca, ili možda čak i čitali svojoj deci. Ako niste baš tu, onda neku drugu, sa sličnim efektom. A znate li da je čitanje deci pred spavanje, a pre toga pričanje, proisteklo iz pevanja uspavanki? Majke ih i danas pevaju svojoj deci, uglavnom dok su mlađa, najčešće tek bebe. Međutim, uspavanka nije nastala kao zabavna pesmica pred spavanje, već korene vuče iz magijskog rituala za zaštitu novorođenčeta. Nekada davno, smatralo se da reči imaju moć. Prave reči su mogle da zaštite, pogrešne da prizovu zlo. Setite se, i danas stariji ljudi kažu "da ne čuje zlo", jer ako čuje, zlo i dođe. Uostalom, pomenuh Vuka malopre, setite se kako je on dobio ime :)Najdrevnija dela naše usmene književnosti su obredne i običajne pesme. U njima srećemo najstarije motive, opšta mesta iz legendi i mitologije, pa i bukvalnu i metaforičku smrt. Ovo potonje se odnosi na svatovske pesme, jer se svadba kao obred prelaza posmatrala metaforički kao smrt dvoje mladih u jednom vidu i rađanje u drugom, novom. Sličan ovome je na primer i obred zrelosti, ali ne bih da se udaljim od poente. Ovo su zaista ozbiljne teme. Ljubav, rastanak, oproštaj, smrt. Čime su praćene? Humorom.Humor i dovitljivost provejavaju i kroz ljubavne pesme, kroz pesme o radu. Kad god je bilo najozbiljnije, ljudi su dosetkama i humorom odagnavali Damaklov mač iznad svojih vratova. Čak i u mitološkim pesmama devojka koja se udvara suncu ne radi to bez nešto malo ljubavnog humora.Tako i danas, kada "kucnemo u drvo" ili obučemo rasparene čarape i kažemo "protiv uroka" (ili namerno ostavimo greške i nedorečenosti u tekstu... radi li to neko? Sad mi palo na pamet, bila bi dobra fora...) uradimo to sa dozom humora koja odbacuje ozbiljnost situacije u kojoj smo. One praiskonskim strahom od nepoznatog žigosane u našoj kolektivnoj podsvesti, koja tuče sa otkucajima naših srca i govori da urok sluša a da ga buka (udaranje u drvo, bubnjanje uz vatru, ...) može oterati. Uostalom, ismejavanjem nečega oduzima mu se snaga. Jesmo li svi videli kako se u Hari Poteru rešavaju bauka?I tako, taj osećaj teranja iskonske strave zaštitnim rečima kroz skriveni osmeh optimizma zadržao se do danas. Je l' znate kako se razlikuju bebe od oraha? Da, šta je crni humor nego poništavanje strahota svakodnevnice obesmišljavanjem iste, "okretanjem na šalu" čak i najgorih mogućih situacija koje ne želimo ni da zamislimo ozbiljni. Kada vam je teško, lako, milo, drago ili neizdrživo - blogujete. Kao što su naši preci pričali uživo preko plota stojeći u snegu sa tek ulovljenim vukom, pišete o novim automobilima ili elektronskim spravicama (to mu dođe gadget, ako niste znali). Umesto prela i posela okupljate se u krugove blogera (zbog ograničene modularnosti reči blog preuzete iz engleskog ispada ovako, ali zapravo mislim na većinski žensku populaciju uz tek po kojeg muškarca u ovoj grupi, zapravo) koji šiju, pletu, štrikaju i vezu, razmenjujete iskustva i poklone. Umesto igranja kola uz vatrene buktinje Ivanjske i pevanja erotskih pesama, svoju nadu u ljubav blogujete stihovima i video insertima sa youtube sajta. Možda ne učestvujete na mobi gde bi kroz žetvu upoznali stotine ljudi i do mraka se dobacivali dosetkama i mudrostima, ali nalazite ih na internetu i dobacujete se komentarima. Blogujete, delite sebe sa okolinom i postajete deo svog internet sela, okruga, naroda...Zaključak? Ostaviću ga vama.Samo ću pomenuti da je Ketchua, vidovit kakav jeste, unapred znao da ću napisati ovaj tekst i da to dokaže još juče napravio sjajan uvod u tematiku crnog humora. Nego, evo ide ekonomska kriza, pa da vas pitam: Je l' znate ono kad dvoje dece sede i glođu kosti pa jedno kaže... :)Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

Vrabac leti dalje…

January 14, 2009
Zahvaljujući blagorodnosti sopstvenog bloga pronašao sam nevažan podatak da je prethodni segment drugog poglavlja internet romana Vrabac napisan 15. maja prošle godine. Mislio sam da ima manje od tada, možda par meseci... Tu je negde i onaj pre njega, a i početak drugog poglavlja, a celo prvo može da se nađe iz jednog dela na sajtu.Dakle, posle skoro godinu dana, da nastavimo :)Bilo je to neko krajnje zeznuto ludilo. Purpurne staze razmotale su se pred vrabcem i prihvatile ih svojim lepljivim rukama. Poput zmija su krivudale kroz zvezdano nebo jašući na leđima slomljenog vetra. Vrabac je klizio nošen osmehom, raširenih krila ptice grabljivice koja ponire između vazdušnih struja neopterećena kompleksima malih pevačica, naviknuta na smrt koja pogrljenih leđa kljuca zrnje života sa površine zemlje dok raspuknuto nebo plače za izgubljenim sinovima. Poput trave, purpurnu stau su sa svih strana pritisle visoke, naopake senke. Mračna bića izduženih lica i zakrivljenih rogova svojim zlatnim očima presekla su svaku odstupnicu. Gerad je stajao uspravno poput kamena posađenog u tlo, ramena širokih i ispruženih ruku ka strancima, a oni su mu prišli, istupivši na osvetljeni proplanak ispod lađe. Ćilibarske oči su im planule napasane suvom travom iz okovanog kovčežića koji je pružao pred sobom. Njen miris ih je privukao kao komarce koji bi jelena oglodali da zaluta u močvaru. Gerad je bio ponosan na tu travu, morao je da bude obzirom na cenu koju je platio. Uzgajana u vulkanskim procepima Ognjene planine, sušena na otrovnim isparenjima i potapana u raznobojne tečnosti od kojih se svakom patuljku zavrti glava i obesi brk. Kentauri su obožavali prokletinju, a on ih je upravo učinio najsrećnijim četvoronošcima na ovim prostorima. Ponuđen, spustio je ruku za pojas i izvukao sopstvenu zalihu hartije. Pažljivo ju je oblizao po ivici i vrhovima prstiju dohvatio malo žućkastog blaga, rasporedio ga pažljivo u tanku crtu i smotao, jezikom lepeći papir na kraju. Seli su u krug oko vatre i pustili nerazgovetne pokliče u noć, da teraju duhove nepravde i mraka, neprijatelje svega toplog i živog. Osetio je kako mu krv pulsira u žili na debelom vratu, kako mu se zenice šire i vid muti do granice kada ni Antona nije razlikovao od kožnog meha za vino bačenog u prašinu. Posetile su ga ptice dugih krila sa perima plavim poput neba na njihovim krajevima. Podigle su krila i zaklonile mu lice a on se užario kao sunce koje pada kroz uspavan vazduh sve do tamne površine mora i sanja počinak koji nikad neće dočekati jer se nemirna površina vode svaki put izmakne, svaki put surva na drugu obalu. On šeta nepreglednom plažom gazeći snežnobele oblutke ravne onima sa rodne mu grude visoko u planinama, udiše slani vazduh koji ga štipa za grlo i nozdrve. Daleko na pučini visoko belo jedro se približava. Gerad shvata da nešto nije kako bi trebalo da bude. Jedra se ne približavaju tako brzo, osim ako vreme ne leti pored tebe noseći tvoju svest zajedno sa sobom da te baci o trup brodice i ostavi da se udaviš u tihim dubinama. Pa ipak, jedro se približavalo, zauzimajući ceo horizont za sebe, istiskujući svako drugo postojanje...Jutro se prikralo tiho, pužući na sve četiri između kamenih stolova i izbegavajući sopstvene bljuvotine. Njegov zadah valjao se preko zaravni. Anton je prvi ispustio tih uzdah nemoći pokušavajući da razdvoji skorene kapke i otvori oči. Može se reći da je nakon sinoćnjeg ludovanja to bilo praktično nemoguće, ali opet nije bilo nikoga svesnog da to zaista i kaže. Čvrsto zatvorenih očiju nekako se podigao na slabašne noge koje ga nisu izdržale. Pao je na levo krilo, umalo se prevrnuvši preko glave. Drugi pokučaj je bio uspešniji, i uspeo je da posle samo kako mu se činilo celodnevnog lutanja, pronađe baricu vode u koju se srušio i čekao da ga ona sama umije. Kada je osetio da mu svaki prstohvat pluća posustaje i vrišti od paničnog užasa, podigao je glavu iz hladne vode i otvorio kljun. Suv i šuštav vazduh je nahrlio unutra, sipajući svoju slatkastu životnost u njegovo malo telo. Bila mu je potrebna svaka kap snage da ponovo ne spusti glavu u vodu i zauvek zatvori tek rastavljene kapke. Srećom po njega, u trenutku kada je zaista otvorio oči i počeo da nazire mutno ništavilo sa druge strane, desile su se dve stvari koje su ga potpuno razbudile tako da je odmah zaboravio na svaku mogućnost da ponovo zaspe. Njegove male uši skrivene među perjem glave stresle su se začuvši riku nepoznatog čudovišta tek nekoliko koraka udaljenog. Perje mu je krenulo u panični ples dužinom celog tela i pokušao je sebi da kaže da se ne boji smrti, ali njegov pileći mozak je odbijao da ga sluša misleći samo na onu drugu stvar. Shvatio je, kunući svoju nepromišljenost, da je spustio glavu u nečiju mokraću zaostalu u travi i da će umreti popišan.Da, to je to za sada... pisao sam i neke vežbe pre toga a i imam ideju za blog za prekosutra, tako da...Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

Pepeljuga na santi leda

December 23, 2008
Iz nekog razloga ovaj naslov mi je ušao u glavu i neće napolje. Neka mi neko javi odakle je to. Unapred hvala.Posle dugo vremena, dve nove pesme. Jedna je pogađate, Pepeljuga na santi leda, a druga je Samo moja, a obe su vežba ritmičke proze, pre nego neka "prava" poezija... Ali su mi bile simpatične, možda jer sam pukao skroz (pozitivno) ovih dana...Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info

eniaroyah eMagazin broj 5 - decembar 2008.

November 25, 2008
Kao i svakog "drugog 25. u mesecu", danas je objavljen novi broj eniaroyah PDF magazina. U fajlu od 25 strana i samo2.8 MB (preporučujem čitanje na GNU/Linux ili Windows Vista, jer lepše izgleda PDF kad sistem ima 3D podršku) možete da nađete sledeće:Sadržaj:* Izbor iz proze sa sajta* Roman: Esherove petlje, Vampirske hronike* Strip: Korto Malteze* Sloboda pisanja: K3B, Phatch* Muzika: Bemus* Film: Istorijat horor filma 3.deo, Max Payne* PC Igre: Nikopol* Klasici: Santa Maria della Salute, Plava grobnica* Radionica kreativnog pisanja 5. deoZa preuzimanje kliknite ovde. Na žalost, mygazines.com je pukao, tako da opet nema čitanja online...Tekst preuzet sa http://www.walkersblog.info