Архива за 'PR' категорију
U poslednje vreme sve češće pronalazim tekstove u kojima se eksplicitno tvrdi da nova znanja iz oblasti online komunikacije objedinjuju aktivnosti iz oblasti marketinga i PR-a. Praksa pokazuje da veoma mali broj osoba koja je ili u marketingu, ili u PR-u može adekvatno da obavlja zadatke iz obe oblasti, jer je pitanje kako to izvesti, obzirom da predstavnici obe struke u ogromnoj većini imaju inače probleme sa svojim strukama u online okruženju.
Poznajem veći broj osoba koje veoma uspešno vode odeljenja za korporativne komunikacije, koje objedinjavaju PR i marketing aktivnosti (neki to zovu MPR), što dokazuje da je moguće objediniti ove dve funkcije na smisleni način, jedini je problem u tome što se uglavnom radi o pojedinim osobama. Većina osoba iz ovih struka je suviše u spostvenoj struci (i to uglavnom površno, na žalost), što znači da tek treba da stasaju nove generacije koje će ozbiljnije ući u tematiku kompanijske komunikacije (objedinjavanje funkcija marketing i PR-a na smislenom/održivom nivou).
Aktuelni problemi kompanijske komunikacije
U zavisnosti od toga ko je taj/ta koji definiše neke aktivnosti u vezi kompanijskom komunikacijom, imamo čest slučaj da se novi termini “izvrću” u korist jedne od struka, ili se predstavnici jedne struke “mešaju” neadekvatno u posao druge struke. Primeri:
Veoma važna oblast Content Marketing ili Inbound marketing, u sebi sadrži odrednicu marketing, iako se radi o strategijama koje se odnose na kreiranje i plasiranje sadržaja, što je u osnovi struke odnosa s javnošću. U velikom broju kompanija gde postoji podela na marketing i PR sektor, aktivnosti oko Facebook-a “otima” sektor marketinga, jer je to npr. “fancy”… Ako se izuzme oglašavanje na FB, sve ostale aktivnosti su u domenu posla odnosa s javnošću. Osobama iz oblasti odnosa s medijima (kao i za one koji rade oglašavanje – obe oblasti dominantno su u fokusu kompanija, a ne celokupna oblast marketinga i PR-a) veoma teško “pada” da posmatraju efekte svojih aktivnosti groz statistike posećenosti sajta, na nivou eksplicitnih faktora ostvarivanja ciljeva i prodaje, jer za to inače nemaju potrebu. Imao sam jednom prilikom interesantan primer jednog sponzora na Pretraga.co.yu sajtu koji je pokušavao da me ubedi kako bi bilo veoma dobro da u svom email časopisu stavim njihov tekst na temunovog pakovanja nekog njihovog proizvoda. Treba izgraditi osečaj o tome šta je vest, a šta ne.Činjenica je da se već sada sve više objedinjuju marketing i PR aktivnosti (naročito na Internetu). Smatram da je potrebno poznavati obe oblasti dosta dobro, i imati dosta iskustva iz marketinga i PR-a da bi se ovakve aktivnosti zajedno obavljale dovoljno kvalitetno.
Mislim da ćemo u narednom periodu imati sve veće probleme u raspoređivanju MPR aktivnosti, naročito u segmentu preuzimanja PR poslova od strane marketinških odeljenja, iz prostog razloga što će u narednih deset godina (budžetska) dominacija aktivnosti oglašavanja ustupiti mesto različitim PR aktivnostima.
Šta vi mislite o ovoj tematici?
Rating: 7.0/10 (1 glas cast)Juče sam bila na kratkom informativnom sastanku za svog klijenta u jednoj od najvećih marketinških agencija u Srbiji (sva imena poznata redakciji i tako će i ostati). Mesto: prestonica, normalno.
Sastanak, koji se sveo na skraćenice (stručnih termina i pažnje prema klijentu) skreće panju na važnu razliku između prodaje usluga i robe. Roba se vidi, usluga može da bude mačka u džaku.
Zato je važno obratiti pažnju na ove dve stvari u komunikaciji sa klijentom koji treba da kupi uslugu:
1. GOVORI SRPSKI DA TE CEO SVET RAZUME.
Ako prodajete uslugu klijentu, najbolje da govorite tako da vas razume. To što ćete koristiti skraćenice, hmm, možda će imponovati nekoj budali, ali, zar zaista morate da potcenjujete klijenta da biste mu pride uzeli i novac? Ovo se odnosi ne samo na živi razgovor, već i na sadržaj vašeg veb-sajta ili reklamnog flajera:
ne treba vi da budete pametni, već klijent treba da pomisli kako je pametan zato što se odlučuje baš za vas.
Mnogo bolji utisak na potencijalnog klijenta ćete uvek ostaviti ako govorite jednostavnim jezikom, koji će u isto vreme govoriti o vašoj kompetenciji i biti razumljiv vašem sagovorniku. Ako vi razumete o čemu govorite, onda će vaša ideja komunicirati sa sagovornikom.
razgovor s klijentom nije o vama. tema je klijent. pričamo o njemu.
dakle.
ne ja.
ti.
PhP i html stručnjak ili web dizajner ne govore uskostručnim jezikom kada žele da prodaju izradu veb-sajta mesaru. Ne govore doduše ni jezikom klanice i svinjogojstva, ali se trude da koriste jednostavan jezik koji će biti dostupan sagovorniku u onoj u meri u kojoj će on razumeti da mu je veb-sajt neophodan i da je pravi srećnik što ima baš vas.
“Upoznajte naše saradnike. Ovo je naš MMR, ovo je BTL direktor i ovo je naš PR. Na ovom poslu će nam trebati takav MP da odmah dobijemo DRA, znači, idemo u klasično AIDA-u”.
Nije baš bilo tačno ovako, ali tome slično, zamislite samo svog tatu u toj situaciji. Da li bi bio impresioniran? Ili bi rekao, JBG, idem da potrošim pare tamo gde će me ubediti da to uradim?
Komunicirati svoju ideju, svoj posao ili projekat, možete jedino ako govorite svojim rečima. Ili klijentovim rečima. Ukoliko koristite usko-stručnu terminologiju, pa još kroz akronime, vaš kupac može pomisliti da se proseravate. Odnosno, da pojma nemate šta je tema sastanka.
Kao što sam ja juče pomislila.
2. BOLJE DA POSVETITE KLIJENTU 100% PAŽNJE U SAMO 5 MINUTA, NEGO DA MU U CELOM SATU 95% VREMENA ZDUVATE NA PRAZNE PRIČE
Nemojte nikad potceniti klijenta odsustvom volje za njegov slučaj. Nemojte ni slučajno potencijalnom klijentu pričati o nekom drugom poslu koji vam u tom trenutku odvlači pažnju, u tolikoj meri da niste u stanju da budete koncetrisani.
Niste se spremili za sastanak. Postavljajte pitanja. Nemojte pričati, AGAIN, o sebi.
Ako ste tako mislili da ćete povećati svoj značaj u klijentovim očima, grdno ste se prevarili. Delovaćete kao budala i hohštapler. Ako imam pet minuta za tebe, reći ću ti koliko imam vremena i biću tvoja celih pet minuta. Nema prevare. Oboje ćemo znati na čemu smo i možda ćemo se čak i dogovoriti u tih pet minuta na obostrano zadovoljstvo.
Nema malih i velikih klijenata. Bolje da “malom” klijentu uštediš put i vreme i kažeš da nemaš vremena, nego da ga primiš, a onda mu stavljaš do znanja da si umoran od posla sa “velikim”.
Misssim, get a life!
Ovakva komunikacija jedne kompanije prema spolja, ovaj pokušaj prodaje usluge bi se zvao, da skujemo kovanicu na licu mesta, B2C PR s lukom i turšijom. Turšija je tu zbog kiseline.
Rasol, posle. Kad krene glavobolja.
Male porodične firme i prodavnice se retko odlučuju za otiskivanje u vode ozbiljnog marketinga, dok odnosi s javnošću najčešće za njih predstavljaju opasnu teritoriju na koju je bolje ne ulaziti (pogotovo kada se uzme u obzir česta i skupa ovdašnja medijska praksa “ja tebi platim oglas, ti gurneš i jedan PR tekst pride”). Marketing napori se uglavnom zaustavljaju na oglašavanju štampanjem promotivnih flajera i kesa, uz poneku reklamicu na lokalnom radiju i novinama. Ipak, primeri kako se PR može upotrebiti za besplatnu promociju jedne male porodične manufakture ipak postoje, koristeći suštinu odnosa s javnošću, pričanje zanimljive priče koju će mediji prihvatiti i proslediti. Predstavljam vam jedan čokoladni case study.
Čokolaterija San Marina postoji od 2005. godine, kao mala porodična prodavnica u kojoj se ljubav prema čokoladi ručno pretvara u više od 80 vrsta slatkih poslastica. Međutim, i na ovom tržištu se stvorila ozbiljna konkurencija, pa kvalitet više ne može biti odlučujući faktor koji utiče na prodaju. Ove godine su vlasnici konačno shvatili da je i jednoj ovako maloj firmi potrebna osoba koja će voditi promotivne aktivnosti. Na to mesto je došla Merima Krstić, a jedna od njenih prvih akcija bila je lansiranje konkursa na Infostudu kojim se tražio “degustator čokolade”. Ovaj jednostavni i lepo formulisan oglas pokrenuo je pravu lavinu medijskih objava sa temom ‘Najslađeg posla na svetu”. Ako koristimo sistem merenja PR efekata analogijom sa plaćenim oglašavanjem, jasno je da je ova kampanja imala neverovatan ROI, uzevši u obzir članke u Nedeljnom Telegrafu, Kuriru, Blic Ženi, Hello-u, Politici, Ekonometru, Glasu Javnosti, Frankfurtske vestima… Kada se na to dodaju i reportaže emitovane na dnevnicima RTS-a, Pinka, B92, TV Avali, shvata se ogromni domet koji je imala ova akcija.
Pored offline dela, promocija San Marine se polako razradjuje i na online kanalima. Pored sajta, tu su i Youtube i Twitter nalog, Facebook grupa i fan page. Ovde tek očekujem ozbiljniji napredak, i građenje adekvatnih odnosa sa ljubiteljima čokolade.
Inače promocija putem oglasa za nove pozicije nije toliko retka stvar, najuspešniji noviji primer za to je kampanja ‘The best job in the world‘ koja je dobila bezbroj nagrada na marketing festivalima širom sveta, i što je još važnije, stvorila neverovatan publicitet na globalnom nivou. Ovakvo vodjenje PR-a se pre svega zasniva na zanimljivoj priči, lepo oblikovanoj za dalje širenje, bilo preko mainstream medija, bilo preko neformalnih ‘word of mouth’ (i modernijim ‘word of mouse’) puteva. Ta priča mora biti uverljiva, dobro prilagođena ciljnoj grupi i njihovim shvatanjima, i umetnuta u odgovarajući okvir kako bi potencijalni potrošači saznali za nju, saslušali je i prihvatili. To se najlakše izvodi ako se odmah u njoj oseti iskrenost, kada sama kompanija ‘živi’ svoju priču, i plasira je ljudima kod kojih će ona izazvati emociju, a ta emocija kasnije postaje okidač za sve ostalo. I naravno, sam proizvod mora sve to potvrditi, i pronaći se u svakoj izgovorenoj reči o njemu. A San Marina je primer za to, jer pravi najbolju čokoladu koju sam do sada probao.
Win Win blog © 2007-2009 Autor - Ratko Božović
Dozvoljena je upotreba ovog feed-a u skladu sa Creative Commons 3.0 licencom
Evo, dva dana posle konferencije Društva Srbije za odnose sa javnošću – Kreiranje imidža i upravljanje reputacijom da saberem i svoje utiske. U prethodnim postovima sam uglavnom prenosio moje dojmove konkretno za predavanja koja su bila, ovaj put bih da sve zaokružim.
Slajd sa predavanja Ph.D Dennis L. Wilcox
Sama organizacija konferencije je bila zaista sjajna, dao bih joj ocenu 18/20! Jednostavno nisam baš očekivao da će biti na tako visokom nivou. Konferencija se dešavala u hotelu Galleria gde su učesnici bili i smešteni. Hotel Galleria je odličan hotel koji ako uporedimo sa kvalitetom koji daju, zaista nije skup. Čistoća je na zavidnom nivou, usluga je uglavnom uvek sa “smeškom”, hrana sjajna, besplatni Internet gotovo svuda po hotelu (osim u restoranu :(). Jedino što mi je smetalo je i ako sam pušač, jednostavno ne podnosim zadimljene prostorije. Na žalost u hotelu se puši uglavno svuda (pa i u restoranu!!) :(
Ali to je upadalo u poslednji plan sa obzirom da su svi učesnici konferencije imali na raspolaganju čoveka supermena Miloša Đajića koji se nalazio jednostavno SVUDA i “ispunjavao želje”! Miloš je u svakom momentu bio spreman da “ispravi krivu Drinu” i uvek nasmešen pokušavao da nam učini boravak što ugodniji.
Ako bi ja bio neki investitor i želeo da mi neka osoba organizuje konferenciju, Milošu bih dao zatvorenih očiju koji god budžet traži jer on to jednostavno ZNA da uradi!
Ipak, samo od “tapšanja po ramenima” nema mnogo vajde. Ono na šta mislim da bi sledeći put trebala da se obrati pažnja je:
Twitter wall! Dragan je na svom predavanju rekao nešto ovako: “Ova konferencija se odvija na dva mesta, ovde u sali i na Twitteru!“. Ne znam da li su ljudi koji nisu pratili twitter svesni da je preko 1000 ljudi čulo šta se na konferenciji dešava, kao i jedan ogroman broj koji su direktno reagovali i postavljali pitanja! Na žalost, osim nas možda desetak sa konferencije, niko na to nije obraćao pažnju. Osim ako izostavim zlurade komentare PR dinosaursa tipa: “A šta kažu tamo?”Čini mi se, da je bilo ovoga, da bi se pojedinci malo drugačije odnosili prema netu. A to bi verovatno još više iniciralo twitter zajednicu da učestvuje u svemu. Vreme zatvorenih krugova je prošlo, živimo u 2009. godini kada se zatvorenost skupo plaća.
Birati pažljivije predavače. Mislim da je na ovom predavanju bilo dosta vulgarne auto promocije. Meni uopšte nije jasno kako neko može da ima muda da se pojavi na jedan PR skup i počne valjati svoj bullshit od marketinga koji je na nivou marketinga pančevačkog buvljaka? Možda im skrenuti pažnju da im promocije moraju biti malo suptilnije? Ili ih sve “izolovati” i staviti u prvi dan i naglasiti da je taj deo sponzorski? Razumem da se kompromisi moraju praviti sa obzirom da je budžete jako teško “ispeglati”, ali preko nekih stvari se ne sme preći ako se želi neki kredibilitet. Vizionarski pogled: Ovo je stvar koju nadovezujem uz predavače. Mislim da ako želimo da konferencija nosi u sebi asocijaciju na nešto gde se nešto nauči, mora de bude ne samo aktuelna sa temama, nego i vizionarska. Ovde na žalost to nije bio slučaj. Osim Varagića i Wilcoxa koji su naprašili guzice učmalom delu PR struke (koji je btw. to uzeo za zlo) i Bože Skoka koji je pominjao, nismo mogli da čujemo puno o budućnosti sadašnjosti tj. online reputaciji. A o pravoj budućnosti i priča o recimo korporativnom ponašanju u PRu tokom Real Time Weba nije naravno ni bilo reči (osim u tragovima opet kod Varagića i Wilcoxa)! Blogerski / Press stolovi. Ovaj deo je u stvari samo polovično zamerka :) U stvari zamerka koja se pretvara u hvalu. Posle jednog jedinog twita prvog dana kako nema baš uslova za blogging, sutradan ujutro su nas 4-5 blogera čekala dva velika stola sve sa štekerima za struju i odličnim pogledom na predavače kako bi mogli na lakši način da ih fotografišemo. Sjajno!Miloš Djajić i Dennis L. Wilcox
PresedanKoliko znam, ovo je bio presedan u Srbiji što se tiče odnosa prema blogerima na jednoj konferenciji. Stvar koja je svuda u svetu sasvim normalna, ovde se do sada nije baš praktikovala. Ovo je prva konferencija u Srbiji gde su blogeri zvanično pozvani da učestuju i tertirani na istom nivou kao i press!
Neki efekti se već vide, neki drugi će se videti uskoro. Baš me interesuje kako će reagovati ostali organizatori. Interesantno mi je da neke konferencije (kao što je recimo LeWeb) sa budžetom od preko 1 miliona evra ne troše ni jednog evra na marketing! Cela priča se vrti oko online PRa koji je dobrim delom baziran na blogerima. Oko 50 blogera se svake godine poziva na ovu konferenciju kako bi izveštavala, bez ikakvog uplitanja u uredništvo postova.
Kada se pre par meseci održavao neki ITFront (ili tako nešto) ovo sam predložio organizatoru koji mi je odgovorio da će kada on bude naplaćivao 1,5k€ kotizaciju zvati 50 blogera??! Jeziv fail!!
Na sreću, nemaju svi takve “vizije”, PRSrbija je sjajan primer za koji sam siguran da će sledeće godine tek “razbiti” ;)
Kritika za twitter zajednicuSa druge strane, ne mogu a da ne napomenem zlurade komentare jednog dela twitter zajednice koja se žalila na ogromnu buku koja je pravljena pod hashtagom #PRSrbija. Pa da li pojedinci misle da će zbog njih prestati svet da se okreće i da će recimo sledeći #LeWeb “zaćutati” ako se neko oseti smorenim zbog toga??!
U stvari, čini mi se da su na taj način pokazali pomalo nezreo način razmišljanja. Ne možeš se zlurado smeškati ljudima da ne koriste twitter “kao sav normalan svet” a da u isto vreme ni sam ne znaš da ga koristiš. Ne možeš sav srećan retwitati svaki link gde se twitter pojavljuje u mainstreamu, a u isto vreme kada ta evanđelizacija urodi plodom da se buniš.
A rešenje je tako blizu. Twitter desktop klijenti i filtriranje informacija ili jednostavno unfollow tokom eventa i stvar je gotova, ne?
Ovo nije bilo prvo twitter prenošenje neke konferencije u Srbiji, ali je definitivno bilo najveće do sada (verovatno i u regionu). U budućnosti će ovakvih događaja biti sve više i na ovim prostorima. Podsećam da niko nije kriv sa “buku” i “šumove” na vašem tajmlajnu osim vas samih!
Neka prava na ovaj tekst su zadržana, 2009 Blogowski blog. Svi objavljeni radovi na Blogowski.eu su njegovo vlasništvo, osim ako nije drugačije napisano, i nalaze se pod Creative Commons Attribution 2.5 Licencom. Ukoliko koristite RSS kanale sa ovog bloga, proverite da li se slažete sa uslovima korištenja. Uslovi korištenja RSS kanala