Архива за 'Srbija' категорију
Jeftini senzacionalizam je trend koju je Internet doveo do neslućenih razmera. BREAKING, SHOCKING, AMAZING i slične krupne reči koriste se više nego ikada, a lepljivi naslovi predstavljaju ultimativan zadatak svakog novinara. Kontekst se istog trenutka i zaboravlja, jer on nije bitan, čini vest mlakom, neinteresantnom, svakidašnjom. Ne poziva na komentarisanje i da širenje diljem društvenih medija što je primarni fokus novih medija. Plašim se da je priča o novom sajtu skupštine od 59.000 eur upravo potpala pod ovu kategoriju, pa inspirisan negativnim komentarima i diskusijom na twitteru probaću da pojasnim zašto neki sajt košta toliko koliko košta, i zašto ovo i nije toliko iznenađujuća cifra.
Pre par nedelja učestvovao sam u komisiji na tenderu za izradu jednog sajta čiji je budžet približan ovom iz naslova. Iskreno, bio sam na prvu loptu iznenađen ali kada sam dobio detaljan budžet sve je bilo mnogo jasnije i opravdanije. Kao neko ko dolazi iz freelance voda, ali i neko ko je dobar deo svojih sajtova naplaćivao do 300 eur (odrastanje :)) i meni je teško da percipiram da nešto kao sajt košta 30-40-50 hiljada evra. Ali, u tom trenutku se treba osvrnuti i na onaj savet Think big iz moje školice preduzetništva. Razlog zašto su meni ove cifre bile impozantne dolazi baš iz te freelance zaostavštine, kada radite sve sami od Vas se i očekuje da radite za manje novca. Pokrivate više oblasti, ali time i gubite fokus na osnovu čega verovatno i sam rast biva znatno usporen. Jedna osoba ne vredi 50.000 eur koliko god dobra bila za ove poslove, a i ne nudi dovoljno ozbiljnosti za projekte ove veličine. Oni zahtevaju određenu reputaciju i sigurnost koju ni jedan freelancer ne može da ponudi, makar ne na onom nivou koji očekuju donatori, poput USAID-a koji je finansirao izradu ovog sajta.
Zašto reputacija i sigurnost?Ivan je imao jednu interesantnu ideju – formiraću marketinšku agenciju koja će imati samo jednu rečenicu na sajtu. Radimo stvari na vreme u planiranom kvalitetu usluge. Ovo nije za džabe tako. Završavanje poslova na vreme jeste glavna boljka velike većine web timova, posao je takav a i činjenica je da nam nedostaje fokusa na nivou industrije. Profesionalnih timova koji mogu da ponude ovakvu uslugu ima jako malo, manje od 5, među kojima je i Omnicom koji je izradio ovaj sajt. Činjenica je da oni imaju ozbiljan tim, visoko obrazovane pojedince koji su duži period u kompaniji, ozbiljne projekte iza sebe, ozbiljnu infrastrukturu (jako bitno) – jednostavno odaju sliku MI SMO OZBILJNA KOMPANIJA. Dok većina nas ima puno znanja i radi iz stana, to baš i nije najpoželjniji scenario kada radite sa donatorima. Isto važi i za ljude koji se angažuju od projekta do projekta, sve to umanjuje ozbiljnost samog tima koji nastupa na nekom tenderu. Ko je imao priliku da sarađuje sa nekim od ovih finansijera sigurno zna koliko se profesionalizam ceni.
Ne treba zaboraviti i onu čuvenu englesku – “Nisam dovoljno bogat da bih kupovao jeftine stvari.” Ista je itekako primenljiva u ovom slučaju, za planiranu investiciju dobijen je visoko kvalitetan sajt, koji je urađen po planu i na vreme. Koštao je više nego što većina nas misli da vredi, ali je zadovoljio tražene uslove i TO JE ONO ŠTO KOŠTA. Da su to kojim slučajem pare koje plaćaju poreski obaveznici (svi mi) kritika bi bila itekako na mestu, i ličila na pranje budžetskih para obzirom da postoje zdrave alternative (manji tim, manje zahtevan sajt, fleksibilniji vremenski okvir), ovako kao deo projekta iza kog stoje dosta rigorozni strani donatori itekako ima svoju opravdanost.
Raščlanite troškoveKada je jednom od prijatelja ponudjena investicija od 100.000 eur, na iznenađenje mnogih konstatovali smo kako je to jako malo novca. Ljudi koštaju, i ako imate 10 zaposlenih koje plaćate o proseku 500 eur (što je neki prosek industrije) to je 500 (plata) x 1.7 (umnožak troškova oko plate) x 10 (broj ljudi) x 12 (meseci u godini) = 102.000 eur. Odavde, za godinu dana potrošili ste novac samo na plate. Stoga treba vrlo pažljivo postupati sa ciframa kada su veći projekti u pitanju.
Gledajte ovaj projekat po istom principu. 3 programera čiji sat košta 20 eur (prosečna cena programera u spomenutoj petorci), dizajn se obično procenjuje na oko 1.500-2.000 eur (naslovna, artikl, kategorija, unutrašnje strane, mobilna verzija), sistem admin (serverska podešavanja, održavanje servera…), projekt menadžer koji košta takođe 20 eur/sat. Uzmite i da projekat traje oko 3 meseca kada se uzmu sve iteracije kroz koje je neophodno proći da bi se došlo do krajnjeg rešenja. Ako radite sa sporom državnom upravom ova cifra je verovatno još i veća. I neka je mesečno održavanje 200 eur, kako je ugovorom obuhvaćeno i održavanje sajta za 3 godine.
4 (osobe) x 60 (radnih dana u 3 meseca) x 160 eur (dan) + 1 (sys admin) x 15 dana x 160 eur (dan) + 2000 eur dizajn + 200 (mesečno održavanje) x 36 (meseci u 3 godine) = 38400 eur + 2400 eur + 2000 eur + 7200 eur = 50.000 eur.
Opa, ovo vraški liči na gore definisanu cifru. A gde je copywriting, fotografija, edukacija, migriranje podataka iz starog CMS-a i sl. i sl.
Možda previše karikiram ali samo hoću da Vam predstavim kako spomenute cifre često i nisu toliki bauk ako se pravilno predstave. Morate imati definisanu cenu za ono što radite, Torbica je jedno vreme imao interesantnu izjavu da njega svaki dan otključavanje kancelarije košta 350 eur. I tu nema ništa čudno ako se pogleda na način na koji je dekomponovana gornja brojka. Posao košta i posao mora da se naplati. Uvek postoje brža i jeftinija rešenja, ali nisu nužno i kvalitetnija i ne zadovoljavaju okvir koji je neophodan. Verujem da je u ovom slučaju okvir bio upravo taj – da se napravi kvalitetan sajt, u skladu sa poslednjim standardima, u definisanom vremenu i definisanom budžetu i oni su u tome uspeli. Lepo je Nemke rekao da se ne mogu porediti babe i žabe. Svet očima freelancera izgleda mnogo drugačije od sveta osobe koja vodi tim od 16 ljudi, ne kažem da bih se menjao ali mogu da razumem.
Suština je da ne treba prihvatati servirane informacije zdravo za gotovo, već da je često kontekst taj koji nedostaje da bismo razumeli neke stvari. Stanje tržište nam nije najzahvalnije i gnev većine je donekle opravdan, ali bilo bi lepo da umesto jaukanja postavimo neke stvari na svoje mesto i definišemo cenu rada koja će biti tržišno prihvaćena. Dece, koja će raditi sajtove od 100 eur, će uvek biti ali kvalitet je oduvek imao i treba da ima svoju cenu, tako da mislim da treba ipak da razmišljamo u tom pravcu i biće nam svima puno bolje.
Napomena: Omnicom je jedna od retkih firmi sa kojom nemam gotovo nikakve odnose, tako da ovaj tekst ne predstavlja čuvanje leđa nekog od prijatelja. Imao sam prilike jednom da ih upoznam i odali su baš onakav utisak kakav sam gore opisao. Ozbiljna firma koja radi iste takve projekte i to vrlo fino naplaćuje. Verujem da mnogi od nas mogu da urade neke stvari bolje od Omnicoma, ali jednostavno nastup koji oni imaju prema kompanijama je nekoliko nivoa iznad onog sa kojim bilo ko od nas nastupa a to ima svoju cenu. U niši u kojoj oni operišu starke i geek majice ne tretiraju se kao najpoželjniji odevni predmeti :)
Život u Srbiji nalaže i određene oscilacije iz krajnosti u krajnost, svojstvene pubertetlijama. Od vrhunca do dna obično nas dele sati, a društvo nam čine podjednako brilijatni mladi umovi kao i izopačeni političari spremni da pregaze sve radi ličnog a ne i dugoročnog interesa. Takvi smo kakvi smo, prokleti našim izobiljem, imamo sve i to uspešno prikrivamo od nas samih utrnuli od problema i svega što smo videli a nismo hteli. Šut protiv rogatog ne može, i najlepše zvezde nestaju sa neba oterane od nekih manje sjajnih ali beskrupuloznijih… Ovu ne dam da oteraju.
Kada se završila Share konferencija otkrio sam gomilu nekih novih ljudi koji se nikako ne mogu nazvati Srbijom kakvom je većina predstavlja. Mladi, puni entuzijazma i spremni na akciju. Da nešto promene, poguraju, iniciraju, ostvare. Lepi i šareni i takvi odskaču od sivila ispunjenog sveopštom letargijom zbog kog moramo i da forsiramo optimizam. Iz tog pepela se ponovo digla nada uz strah da se događaji poput ovog ne mogu ponoviti. Neopravdan, jer se samo par meseci kasnije pojavilo nešto malo drugačije ali sa vrenjem entuzijazma kakvo odavno nisam video – How To Web.
Kada sam pre par meseci podržao dešavanja IT događaja u sveopštem hejtu čestih konferencija i okupljanja znao sam da neću pogrešiti. Oni su ozbiljan tim spreman dosta toga uradi, a kad ih imate tako na okupu, pitanje je trenutka kada će se dugo očekivana prava stvar desiti. Nije im trebalo puno. Svoje oduševljenje How To Weba ne bih da opisujem iznenađujuće kvalitetnim predavanjima i panel diskusijama, odličnom klopom ili žurkom na kakvoj nisam bio duže vremena. Ivan je bio prilično ažuran po pitanju predavanja, a o žurci ste mogli dosta toga zaključiti kod Dadice ili sa slika. Oni jesu neophodan sastojak dobre konferencije, ali je sinergija svih ovih bila ta koja je učinili ila da se sledeći HTW čeka sa velikim nestrpljenjem.
Najveća vrednost konferencije bila je zapravo otkrivanje. Otkrivanje nekih pametnih ljudi za koje dobar deo nas nije znao. Otkrivanje reči “moguće je”, koju smo nekako svi mi zaboravili. Otkrivanje arogancije i istrajanja koje nam tako nedostaju u našem pohodu na svet. Otkrivanje da mi nismo poslednja rupa na svirali, i da nismo obavezno i neko koga svi mrze već neko kome se i značajni ljudi iz inostranstva dive. Ono što su pokazali ActiveCollab, TopEleven, Kolektiva i Limundo jasan je znak da je moguće, a uz savete prijatelja i sve veću vidljivost Srbije kao startup lokacije ovih priča nadam se biće sve više. Taksiko pobedom na Startup 2.0 konferenciji se već vraški približava tome, a iskreno se nadam da će sličnim putem uspeha krenuti i predstavljeni SiteCake i MobiPatrol.
Za kraj reći ću samo da sam malo puta u životu bio srećan kao što je to bilo po okončanju HTW konferencije. LeWeb je bio veliki i potpuni mindblow, i totalno me poremetio iz ležišta ali vrednost ovog dešavanja je što se desio tamo gde sam svaki dan. Među ljudima koje volim u društvu ljudi za koje nikada nisam verovao da će doći u Beograd. Majk, Kejti, Kirsten, Patrik i Bogdan nisu krili da ih je Beograd pozitivno oduševio, a neki su najavili i povratak prvom prilikom. Obzirom na njihov uticaj širom sveta, ovo predstavlja jednu od većih pobeda cele konferencije, posebno ako uzmete u obzir gore-spomenutu vidljivost. I još gomila malih pobeda usput koje sam verovatno zaboravio da spomenem. Lep skok unapred, koji nisu ispratila dva koraka u nazad i hajde da na iste zaboravimo makar na trenutak, odvažimo se da napravimo dobre stvari i zajedno krenemo napred. Jer to je valjda jedini dobar put…
PS. Vukašine, Dragana, Jelena i Vlado: Imate moju veliku zahvalnost i neupitnu lojalnost dokle god radite ovakve stvari. Znam da nisam puno pametan, ali mogu solidno da ponesem a ide i leto neće mi loše pasti po liniju. Hvala Vam na neverovatnoj injekciji samopouzdanja i inspiracije, bila mi je zaista potrebna.
Juče je u novom broju nedeljnika NIN na 30-toj strani izašao i tekst o stanju domaćeg tržišta i potencijalima domaćih Internet kompanija za nastup na globalnom tržištu u kome veliki deo zauzimaju tekstovi koje smo napisali Ivan Minić i moja malenkost. Kako tekst i dalje nije dostupan na sajtu, a neki od vas nisu u stanju da kupe magazin (što je najtoplija preporuka) evo dela koji sam napisao, a voleo bih da se kroz komentare i uključite u diskusiju i date svoje zapažanje o ovom problemu.
Photo: Isaac Leedom
Internet nam je dao jednu interesantnu mogućnost. Da bez većih troškova, posebno ako poredimo sa ostalim industrijama, izađemo i na svetsko tržište i tako stanemo rame uz rame sa servisima iz celog sveta. I pored toga, retki su servisi koji su zaista i uspeli u tom izlasku te se često dolazi u dilemu da li su domaći Internet preduzetnici dovoljno inovativni da osmisle nešto što bi imalo vrednost na svetskom nivou. U pesimističnom okruženju poput našeg odgovor se sam nameće, bez ozbiljnije analize faktora koji to mogu podrobnije da objasne – dakle NISU. No, ovaj odgovor nije i tačan već je posledica neinformisanost i činjenice da su oni koji su uspešni često i jako malo povezani sa Srbijom.
U Srbiji postoji nekolicina jako uspešnih globalnih servisa, koji funkcionišu u svojim nišama i kao takvi nemaju vidljivost koju možemo pripisati jednom Facebooku ali to ne znači da su beznačajni. Globalni vertikalni pretraživač Vast je u potpunosti razvijen u Srbiji, mogućnost da iznajmite limuzine širom Amerike omogućava vam još jedan servis razvijen na lokalnom tržištu Groundlink, a ne smemo zaboraviti ni trenutno najpopularniji Facebook fudbal menadžer na Top Eleven koji igra gotovo 3 miliona ljudi na mesečnom nivou. Priče postoje, ali se o njima puno ne priča i nekako ih uvek nadvladaju pesimizam i traženje razloga. Istina je da nam fali vidljivost, edukacija, infrastruktura i najvažnije preduzetnički duh. Kao mala zemlja nismo previše privlačni investitorima te ideje koje su možda i imale dovoljno kvaliteta za uspeh nikada nisu izašle van naših granica. Uspeh jednog bi tako povukao mnogo drugih manjih servisa da probaju isto, a deljenjem znanja bismo verovatno posle nekog vremena i ucrtali ime naše zemlje u svetske mape uspešnih startup kompanija. Primeri poput Izraela, ili znatno manje Estonije pokazuju da to nije nemoguće.
Najvažnije – fali nam preduzetnički duh. Ucrtana životna mapa fakultet – dobar posao – penzija i dalje predstavlja mantru velikog broja mladih i inovativnih ljudi, te se premalo njih odlučuje za rizik i pokretanje sopstvenog biznisa u godinama kada je to najzvodljivije raditi. Neophodno je rizikovati i u potpunosti se posvetiti realizaciji, a u ovome je poželjna i pomoć države u vidu startup kredita koji će pomoći mladima da istraju u svojim idejama do prve ozbiljnije faze razvoja servisa. Kada se stvari postave na noge, cela startup mašinerija može da se zahukta i uspešni servisi motivisaće mnoge da krenu istom stazom, baš kao što je ActiveCollab motivisao mnoge u Srbiji da krenu sa globalnom distribucijom softvera. A onda, ko zna možda jednog dana i dobijemo visoko uspešan servis sa naših prostora poput Facebooka.
Političari nisu isto što i narod. Stav nečije politike ne znači da je i generalni stav nacije ako se upita pojedinačno, ali zna da bude stav dobrog dela nacije kao lako manipulisane grupe. Koliko ljudi je želelo rat pre 20 godina, sve ove proteste, razbijanja i sve ono što nas tera da se zapitamo ima li ko normalan? Malo, ali ta manjina je uvek glasnija. U noćnom prevozu se obično nađe jedna osoba koja ne plaća kartu i ako je ostalih 50toro to isto uradilo. Osoba koja će biti neobično glasna, bahata, besramna ali isterati na kraju svoju nameru, a možda i povući neke druge u isti postupak. Za glupost nije potrebno puno, obično dvoje ili troje, a onda će i bezlična masa nastaviti tako jer je zaboga greh imati različite stavove.
Tužno je to. Kao neko ko čita ovaj blog verovatno nisi deo te lako manipulisane mase jer veruješ i u nešto što nije napisano samo u “istinitim medijima”. Ne prihvataš sve što ti se servira već radiš svoj posao. Veruješ da se radom postiže boljitak, ulaganjem truda i okupljanjem ljudi oko sebe koji mogu da izguraju ideju. Ali to zapravo nije tako, jer te na kraju uvek nadglasa masa. Na kraju uvek pobede ideje onih koje ne želimo da pratimo, i ako svi koje znate nisu za te ideje. Plemena ili šta već.
Onda i ti ne glasaš, i ti se ne pitaš. Kako je Čerčil rekao – demokratija je najgori oblik vladavine osim svih ostalih koji su bili isprobani sa vremena na vreme. A odbijaš i da se uključiš, jer ne želiš da budeš deo sistema koji uništava. I tako u beskonačnost, u nadi da će se pojaviti neko rešenje samo od sebe…
Prijatelj mi je malopre poslao listu najpopularnijih sajtova u BiH za april 2011. na kojima je posle jako dugog perioda promenjena situacija na poziciji broj 1. Posle višegodišnje vladavine jednog informativno portala kao što je slučaj kod nas (sarajevo-x.com) na prvo mesto je došla kupoprodajna mreža Pik, dragih prijatelje iz Sarajeva, koji su tako posle Derneka ponovo dokazali da znaju da pogode ono što “raja” traži. Kao neko ko je bio lokalna ispostava njihovih proizvoda u Srbiji, osećam se dužnim da probam da objasnim tajni sastojak njihovog uspeha.
Prvo i osnovno Pile i Ado (koji stoje iza proizvoda) su sjajni momci. Neko ko voli Internet, ko je odrastao i živi na njemu. Ovo je osnovni preduslov da napravite proizvod koji kida, nerazumevanje medija i potreba njegovih korisnika često dovodi do vrlo brzog kraha. Dernek je bio sjajna škola, napravljen je superpopularan proizvod, ali je adekvatna monetizacija izostala da bi na kraju, zajedno sa većinom lokalnih društvenih mreža, bio pojeden od strane Facebooka. Stekla su se znanja i izvukli zaključci koji su na najbolji način pretočeni u zvezdu našeg teksta Pik.
Spomenuta ljubav prema Internetu ili bolje rečeno strast je neophodan sastojak da biste uspeli, i upravo onaj koji pravi razliku. Zbog ovoga je bitno da ste odrasli na internetu, kao i da radite stvari koje volite. Strast je ta koja vas gura i u trenucima kada postoji više zanimljivih stvari od razvoja servisa (izlasci, odmori, društvo…). Umesto gostovanja na konferencijama i izliva samoljublja, priče o venture kapitalu, biznis planova, strategija komunikacije i čega već sve ne, vreme je uloženo u razvoj kvalitetnog proizvoda, onakvog kakav odgovara ljudima. Odatle i tako napredna tehnološka platforma, ali ona nikako nije bila dovoljna. Da jeste, u Srbiji bi servis samo od sebe zaživeo što nije bio slučaj.
Ne treba zaboraviti ni na neophodnost poznavanja tržišta i adekvatan tajming su koji će sve ovo učiniti ozbiljnim. Ok, tajming ovde i nije bio toliko presudan, ali činjenica da su oni momci koji jako puno vremena provode među ljudima je učinila da izađu u potpunosti susret potrebama tržišta. Nemamo veliku penetraciju Internet korisnika ali imamo 2 mobilna telefona po stanovniku? Zašto to ne iskoristiti i jednim killer featureom smrviti konkurenciju? Upravo se to i desilo!
Šta se desilo sa Srbijom?Grešaka je bilo nekoliko a pre svega nedeljenje strasti, praćeno nedostatkom fokusa i previše površnim ulaskom na tržište ponajviše sa infrastrukturnog aspekta.
Nedeljenje strasti je nastalo iz činjenice da se tim mnogo lakše od pojedinca motiviše da nivo strasti održi na zavidnom nivou. Oscilacije u ponašanju uvek budu pokrivene onim drugim članovima i tako krize odrastanja brže nestanu. Dok je ta strast postojala kad god smo radili zajedno, kada bih ostao sam entuzijazam bi nestajao kad god su drugi tekući problemi ugrožavali rad na servisu. Direktna posledica ovoga je odsustvo fokusa, client’s work i razvoj svog servisa vrlo teško idu rame uz rame kada ste sami. Možemo slobodno reći i ne idu.
Ništa manji problem nije bila ni infrastruktura. Rad sa velikim brojem korisnika koji podrazumeva novčane transakcije zahteva i određeni nivo poverenja i ozbiljnosti, kao i ludački support koji je izostao. Izostao zbog spomenutog fokusa, čime se gubilo poverenje koje za razliku od BiH verzije delimično bilo kreirano jer je Dernek u vreme starta servisa bio superpopularan. Lepo je Gary rekao da je briga najbolja marketing strategija. Nije trebalo 30 strana pisati o tome.
Ali na greškama se valjda uči. Pozitivni primeri poput ovog nam služe da ih što više izbegnemo, mada na kraju ipak je sve do pojedinaca. Ne kažu Ameri za džabe, It’s always people stupid!
Pile, Ado – lepo je pratiti sve što radite i učiti od vas! Dok će drugi skrštenih ruku sedeti i govoriti kako je nešto nemoguće jer smo nesrećni Balkan, vi ćete svojim delom dokazati suprotno. A za to se skida kapa!
Ima dana, kao što je danas, kada su sivilo i kišetina svuda oko mene, kada pročitam neke tekstove koji me pomere, rastuže (DedaBor – dan posle štrajka) jer znam koliko ima kvalitetnih ljudi u Srbiji koji, na žalost, polako gube njima važne bitke, jednu za drugom i bojim se da će uskoro sve takve bitke i prestati da se vode. Ali onda pomislim: ima valjda i nešto lepo?
Tako su pomislili i pokretači akcije 365 lepih dana, koji su pokrenuli reku optimizma, Tatjana Vehovec (aka Mooshema) i Marko Herman (aka Fantazmo). Moo je meni sinonim finih akcija, počev od BlogOpen-a preko Da li si David i još nekih drugih (sve lepo ima na sajtu) do ove koja je najvedrija i najlepša, a Marko joj svesrdno u tome pomaže.
Zaključak – koliko god se mračno i sivo činilo svakodnevno okruženje, ima lepih stvari i kod nas, ako ništa drugo, priroda – otkrivena ili još neistražena, pitoma, divlja, u svakom slučaju prelepa (moji postovi o lepotama Srbije). Takva piroda je iznedrila i dobre ljude – pametne, nasmejane, radne, vredne (BlogOpen npr.) koji su stvorili ili stvaraju naše blago – muziku, filmove, književna dela, pozorišne predstave, programe i još mnogo, mnogo toga. Ovakvom akcijom možemo da pokažemo jedni drugima kako i gde da najlakše/najbrže napunimo baterije a da to nije neki daleki grad ili svetski poznata turistička destinacija, već deo prelepe nam Srbije
Odgovarajući opis filma “Montevideo, Bog te video” je da je to baš lep film. Ne dobar ili loš, već baš lep. Jedan od onih koje možete da gledate iznova i iznova, bilo od početka ili u delovima. I tokom kojeg vam nije dosadno iako traje skoro dva i po sata.
Tema, koja nas vraća u Beograd tridesetih godina prošlog veka, u vreme u kome je ljubav prema fudbalu ali u isto vreme i prema pristojnosti, pravim vrednostima (“Važno je biti dobar fudbaler ali i dobar čovek, nekad se samo to računa”) sve opijala entuzijazmom, glumci i cela priča zajedno su blagi, fini, prožeti humorom koji varira od laganog tek da se osmehnete do grohotnog smeha na rečenice tipa: “I da mi se vrne moj boks, to mi je uspomena od pokojne majke!”
Glumačka ekipa odlično odabrana, naročito su (po mom mišljenju) svoje uloge sjajno odigrali, kao da su za njih bile napisane: Nebojša Ilić (Boško Simonović Dunster), Branimir Brstina (brica Bogdan) i Sergej Trifunović (načelnik Komatina).
Na kraju, ako niste već to uradili, odgledajte ovaj film. Uskoro će valjda i serija, da vidimo šta se to dešavalo u Montevideu, a onda, na kraju i DVD u prodaji da imamo u svojim kolekcijama (ko voli, naravno).