U potpunosti se slažem sa stavom Ivana Minića u tekstu “Biznis lekcija: Pogled iz kutije iliti zašto ne vredite koliko mislite” da je svako tvorac svoje sudbine, i da je svako odgovoran za posao koji radi – bez obzira da li voli to što radi ili ne.
Posle napada na Ivanov tekst iz Vremena i Kurira (ne bi me začudilo još napada iz klasičnih medija), moram da napomenem nekoliko veoma važnih observacija na temu stanja zaposlenih i poslodavaca:
Činjenica je da postoje svakakvi poslodavci, koji samo vrebaju načine kako da oduzmu od zaposlenih i stave sebi u džep, koji ne mare za zaposlene jer su potrošna roba i sl. Činjenica je da nisu svi zaposleni sposobni da rade nekakve drugačije poslove koji se više cene i veća je potražnja za njima, ali je isto tako npr. činjenica da većina zaposlenih nije dovoljno kvalifikovana za posao koji radi, a još manje se samostalno interesuje da unapređuje znanje iz oblasti od koje dobija platu, jer jednostavno ne mora… Ovo ne znači da nema veoma kvalitetnih i lojalnih zaposlenih sa veoma aktuelnim znanjima koja su potrebna za posao koji rade, ali do njih se uglavnom ne dolazi na tržištu rada…Ljudi žive u osamdesetim, devedesetim, krivi su im svi – samo ne oni…
U poslednjih više od godinu dana skoro sva javna besplatna predavanja koja sam držao bila su u vezi sa (različitim temama) šta je DANAS aktuelno u nekoj od posmatranih oblasti. Ispostavilo se da jako malo osoba poznaje šta je 2011. ili 2012. aktuelno realno u oblasti koja je domen profesionalnog delovanja, a najčešći izgovor za to je – od posla nemam vremena još da se bavim nečim drugim (iz iste oblasti).
Sa druge strane, mene najviše brine studentska populacija (znate da dosta o tome pričam), i imam ovde više tektova koji su upravo na ovu temu, pa bih predložio da pročitate ako još niste – “Predmet – kako se zaposliti posle studija” i “Strategija za mlade: Borba protiv neadekvatnih studija, neradnika i manjka veština”
Ono što je meni zastrašujuće je činjenica da ogromna većina studenata i dalje ne shvata da joj postojeći sistem neće SADA ništa uraditi po pitanju da im bude lakše da se zaposle nakon studija, i da je potrebno da se sami aktiviraju da bi došli do UPOTREBLJIVIH ZNANJA (Internet i tome može da posluži).
Koliko je neko od vas kada ste bili ili jeste student čuo od nekog profesora da pokušate sami sebi da napravite posao! Sistem nije prilagođen vremenu u kojem živimo, i nemojte očekivati ništa drugo već da sami sebi pomognete da dođete do znanja koja su potrebna u poslu koji radite.
Oni koji se bune da menjaju stvari u svom životu (jer je lakše raditi za manje pare nego promeniti posao, struku, znanja…), su obično i oni kojima su krivi svi – samo nisu oni krivi za svoju sudbinu koju su sami sebi “zapržili”. I ti se najviše bune protiv Ivanovih stavova. To su i oni koji nisu nizašta zainteresovani u svom životu, a na žalost mladi u većini nisu zainteresovani za sebe u budućnosti, odnosno za svoju budućnost. Ovo gledam svaki put kada uđem na neko predavanje na kojem imate samo nekoliko studenata koji nisu u ovoj kategoriji nezainteresovanih. Ovi nezainteresovani kasnije u životu najčešće postaju i nezadovoljni svojim poslom, platom… Očekuju prvog meseca rada na nekom poslu ogromne pare, jer su, Bože moj, oni zaposleni…!
Ukratko: “Pomozi sebi i Bog će ti pomoći”
Tekstove u kontekstu priče koju je napisao Ivan imali su još i Vuk Stanković i Nebojša Radović (a biće ih sigurno još)…
Rating: 8.2/10 (10 glasova cast)