Архива за 'Tekstovi iz Ekonomista' категорију

Poslednja pobeda Jugoslavije

June 1, 2011

Nebo iznad Knina. Avgust 17. Godina 1990. Dva policijska helikoptera presreću dva lovca ratnog vazduhoplovstva. Posade razgovaraju radio vezom. Helikopteri se okreću i odlaze.

Sedam meseci ranije, 22. januara uveče delegacija CK Slovenije predvođena Milanom Kučanom napušta „Sava centar“. Slobodan Milošević predlaže da se pređe na donošenje odluka, ali posle suprotstavljanja delegacije Hrvatske, Milan Pančevski, predsednik Predsedništva CK SKJ delegiran iz Makedonije privremeno zaključuje rad Četrnaestog (vanrednog) kongresa Saveza komunista Jugoslavije. Kongres nikad nije nastavljen pa je tako, bar formalno, prekinuta vladavina SKJ duga 45 godina.

Trg u Bukureštu. Decembar 20. Godina 1989. Nikolae Čaušesku govori o „stranom napadu na nezavisnost Rumunije“. U isto vreme Miodrag Belodedić, najbolji odbrambeni igrač Steaue nalazi se u Beogradu gde pokušava da pronađe formulu kako da zaigra za Crvenu zvezdu. Odbijen od mase koja je dva dana ranije počela proteste na ulicama Temišvara, Čaušesku odlazi u palatu Snagov, zatim u Trgovište gde na Božić iste godine sa suprugom Elenom biva streljan.

Iste godine Keln u revanš meču trećeg kola kupa UEFA uspeva da nadoknadi zaostatak iz Beograda i Crvena zvezda ispada posle tri primljena pogotka. Nemci (opet) upornošću izbacuju Srbe koji se (po ko zna koji put) pitaju hoće li ikad moći da imaju takav mentalitet. Legendarnog Šekija, u leto naredne godine, na klupi zamenjuje Ljupko Petrović koji sa kaljenja iz Rada vraća Vladimira Jugovića, a iz inostranstva brzonogog Dragišu Binića.

Stadion Maksimir, godina 1987. Posle treninga FK Dinamo trener Miroslav Ćiro Blažević kune se da će pojesti ono što se ne jede ako Pročitaj ceo tekst

Politički post nevernog Tome

April 20, 2011

Fijasko. Ova reč najbolje opisuje sve što se dešavalo od onog februarskog mitinga Srpske napredne stranke u Beogradu i najave aprilske „stiropor revolucije“, preko neozbiljne igranke oko otkazivanja pa neotkazivanja iste, gotovo svakodnevnog pomeranja rokova vlastima do kad treba da im jave kad su izbori, te mitinga 16. aprila, štrajka žeđu i glađu Tomislava Nikolića do vesti da će četvrtog dana popodne (utorak 19. april) primiti infuziju. U nastavku vesti se kaže da nema ništa od prekida štrajka dok „Srbija ne postane normalna država“, da Nikolić ne želi da ubije sebe ali da ovakvo njegovo postupanje treba da se shvati kao post. Tomislavu Nikoliću je teško. Ne dao vam Bog da budete u njegovoj situaciji. Nema nikog mislećeg ko može da kaže da mu je drugačije.

Najzad, i hrišćanski je sažaljevati ga.

Kao što, reče patrijarh Irinej, nije hrišćanski štrajkovati žeđu i glađu i ubijati svoje telo. Kao što nije ni ljudski ni hrišćanski ako se, ne dao Bog, sve ovo završi kako ne treba, reći (kao Nikolić onomad za Ćuruviju) da nam ga nije žao.

Nimalo nije lako ni porodici kojoj on rizikujući svoj skraćuje i njihov život, narodski rečeno. Ni stranci, ma koliko se činilo, ovakav potez dalekosežno ne može doneti mnogo dobrog. Naprosto, nije politički pametno koristiti izanđale načine borbe. Za vlast. Jer, ovo je, nemalo je onih koji to tvrde, borba za presto, zahtev (ucena) da mu se prepusti vlast. Onako lako kao što su mu prepušteni poslanici čije je mandate, svakako, osvojio i Tomislav Nikolić ali na listi koju je personifikovao Vojislav Šešelj. Onako poletno kao što je uz medijsko žmurenje i ambasadorsko namigivanje napravio i ojačao stranku. Ovakav potez nije mudar ni zbog toga što ne daje rezultate, evo već četvrti dan ali i zbog toga što se sam Nikolić, ako mu uspe naum, može naći u slično situaciji u kojoj je sad Boris Tadić. Ali, ipak, neuporedivo težoj. Biće, tada, nebrojeno više onih koji će iz racionalnih i mnogo više iracionalnih razloga posegnuti za ovim metodom i ispostaviti zahtev eventualno i Nikoliću, koji će tada imati samo jednu mogućnost. Da im usliši zahteve zbog bremena koje samoizazvano nosi na leđima.

Ulazak u istoriju

Sve je, inače, počelo na Lazarevu subotu (16. aprila) na Novom Beogradu kad je u osam sati ujutru u svom stanu od oko 500.000 evra (kupljenom, doista, na kredit) Tomislav Nikolić počeo da sprovodi u delo ono što je nedelju dana ranije najavio njegov zamenik Aleksandar Vučić. Ta, „ponuda koju vlast neće moći da odbije“ bila je neuzimanje ni vode ni hrane. Taj gest ili žrtvu Nikolić je pet sati kasnije javno saopštio pred oko 60.000 pristalica na mitingu pred Domom Narodne skupštine. „Ja od jutros ne uzimam ni vodu ni hranu“, rekao je Nikolić okupljenoj masi i sagnuo glavu. Pitajte psihologe šta znači ovakav gaf. Pročitaj ceo tekst

Stadionska groznica

March 30, 2011

“Sve stranke i frakcije su proruske”, poslao je, navodno, jedan britanski emisar depešu u London kad su se krajem 19. i početkom 20. veka radikali, najjača partija tog vremena, podelili na Narodnu radikalnu i Samostalnu radikalnu stranku. Nešto ranije u toku Krimskog rata nemački istoričar Leopold fon Ranke zabeležio je da srpski narod ruskog cara oslovljava sa “naš car” i primetio da bi najveći skandal izbio ako mitropolit beogradski u molitvi prvo ne bi pomenuo ruskog cara.

Ruski car, pardon premijer Ruske Federacije Vladimir Putin je (ponovo) posle deset godina došao u Beograd prošle srede.

Ko je kome šta

Iako istoričari kažu da je tačno da su radikali (ali i naprednjaci i liberali) u samom osnivanju bili proruski nastojeni, ali da je kasnije bilo i drugačijih uticaja i naklonosti (naprednjaci ka Austrougarskoj), da narod možda jeste simpatisao Ruse ali da partije i političari nisu uvek delili te stavove – percepcija je bila baš onakva kako ju je opisao onaj emisar.

Iako, dakle, i u današnjoj Srbiji ima partija koje Rusiju (javno ili tajno) nazivaju “majčicom” ali i mnogo više onih koje se ne bi bunile da patrijarh Irinej pomene Baraka Obamu na početku svakog činodejstvovanja – percepcija je neumoljiva. U oklopnoj limuzini „zilom – 41052“ pred Palatu Srbija došao je srpski premijer. Što je i činjenično tačno. Sedeo je odmah do ruskog i izašao iz limuzine posle rukovanja Vladimira Vladimiroviča Putina i Borisa Ljubomiroviča Tadića.

To je (Cvetkovićevo vozikanje uz Putina sa aerodroma i izlazak iz limuzine) pored furioznog dolaska Ivice Dačića bio prvi utisak pre intoniranja himni. Da, oči je bola i ona fontana Pročitaj ceo tekst

Rekvijem za Nemanjinu 11

February 16, 2011

Mirko Cvetković je 14. februara pokazao da je Mlađan Dinkić bio u pravu najmanje dva puta. U Vladi Srbije ne da ne postoji jedinstvo, već je previše disonantnih tonova i potreban je preokret. Druga je tvrdnja dokazana činjenicom da je Dinkića, možda smenio čovek sa bradom, možda čovek sa sedom kosom ali sigurno nije ovaj Zaječarac sa sedom bradom. On je samo pročitao odluku.

Postoje još, najmanje, dve okolnosti koje su jasne i Tadiću i Cvetkoviću, Dinkiću, Dačiću sa Palmom i „penzionerima“, Nikoliću i Vučiću, svima ostalima u opoziciji ali i onima koji se u politiku (pa i kao veštinu mogućeg) razumeju bar malo. Prva, da će izbora biti mnogo pre nego što je bilo ko od pomenutih očekivao ili priželjkivao, svejedno. Druga, da u ovom trenutku nikom od njih (pa ni Tomislavu Nikoliću) nije do izbora.

Naime, niko nema većinu za samostalno i normalno vladanje. I zato naprednjaci daju režimu dva meseca, traže isto toliko vremena od naroda i gledaju kako na namaknu 50 plus jedan odsto, sami ili sa nekim (novim) partnerom. Zato Čedomir Jovanović svako malo ne zna da li je opozicija vlasti ili opoziciji. Zbog toga Dinkić kritikuje i glumi opoziciju u vladi u kojoj je potpredsednik, ali ipak ostavlja ministre u toj vladi i poslanike u okviru vladajuće većine. Zato, najzad, demokrate (bili sa bradama ili samo sedom kosom) daju otkaz tom istom Dinkiću, ali ostave njegove ljude u vladi.

Ko je prešao crvenu liniju

Dakle, to je ono što imamo na talonu. Da, imamo i Ivicu Dačića koji, dal’ zbog toga što mu je prijala klima u Americi iz Pročitaj ceo tekst

Stiropor umesto pirinča

February 8, 2011

“Evo mene, eto vas…”, kao da reče Tomislav Nikolić, predsednik Srpske Napredne stranke građanima okupljenim ispred Doma Narodne skupštine u Beogradu koji, u najvećem broju, nisu očekivali da kaže: “rat onima na vlasti”, ali su, apsolutno, očekivali rešenje. “… lepo je što ste došli, vidimo se za dva meseca”, kao da se zahvali masi od preko 60.000 građana čovek koji je u danima pred miting sebe upoređivao sa Gandijem i odloži rešenje na najviše 60 dana: “Dajte nam dva meseca koje i mi dajemo njima. Ako siledžije, kao i do sada, ne budu želele da slušaju, u aprilu ćete me zateći ovde kako sedim na stiroporu da se ne prehladim“. A onda poentira: „Ako želite, pridružite mi se“. To bi, dakle, bila glavna vest sa “mitinga opozicije” kako su mnogi mediji nazvali ovaj događaj. Suštinski, desilo se nešto drugo.

Naime, u subotu, sunčanog 5. februara, odražana su dva mitinga. Jedan koji je organizovao Nikolić sa zamenikom mu Vučićem (u delu govora kopirao pokojnog Đinđića sa sintagmom da su okupljeni bolji i lepši od onih drugih), Velimirom Ilićem (koji se, uzgred budi rečeno, na mitinzima najbolje snalazi od svega drugog što radi), Milankom Marom Karić (koja umalo ne promeni poentu skupa) i Aleksandrom Vulinom (čovekom o kome najbolje govori činjenica da u isto vreme može da bude impresioniran likom i delom Branimira Džonija Štulića i Mirjane Mire Marković). Cilj ovog prvog mitinga bio je prebrojavanje, ukrupnjavanje, odžavanje procenta opredeljenih birača, molba da se još malo strpe i poruka sa mnogo onih “ako”. Da, i najava da se pirinač može zameniti stiroporom. Jer, uvek treba lajt motiv. Gandi je imao pirinač, Bogoljub salatu a Toma stiropor. Prvi da ostane živ sa kojim zrnom koji stavi u usta, drugi kao metaforom gladnih građana i bogate zemlje čiji resursi nisu iskorišćeni, a ovaj treći brine da se ne prehladi. Zluradi bi rekli, brine samo o svojoj zadnjici.

Na ovom, drugom mitingu okupili su se građani gladni i pre i posle one Bogijeve salate, nezadovoljni, nevoljni, frustrirani, otpuštani, zapošljavani ali izrabljivani, bez prava, para, ideje. Koji su došli da vide koliko još takvih ima, da se pokažu jedni drugima, da vlastima a i Nikoliću kažu da, nekad, nemaju ni za pirinač (na vodi) i pokažu da su prozirni i krhki kao stiropor.

Catch all

Elem, dan je, kao što napisasmo, bio lep i sunčan posle dugo vremena. Nekoliko sati pre zakazanog početka skupa na ulicama je bio primetan povećan broj Pročitaj ceo tekst

Opera za tri groša

December 29, 2010

Za 2012. sumnjaju da će da bude “ona” godina. Em se, vele, kalendar naroda Maja završava te godine, em se u još nekoliko civilizacija ova godina označava kao “kraj sveta”, em je Roland Emerih 2009. snimio film na ovu temu. A i redovni izbori u Srbiji planirani su te godine. Tad će se, prognoziraju oni koji gledaju u zvezde i starospise, priroda pobuniti protiv čoveka, a građani Srbije protiv teškog života.

Insajd

Ali, nisu ni oni gore u foteljama naivni. Potrudiće se oni da narod ne zaćuti (sve sećajući se Obrenovića), da ima hleba i sa hlebom igra (čitaj izbora) koje su mogući i godinu ranije. Dakle, 2011, kako oni koji sve više vladaju a sve manje upravljaju ne bi rizikovali. Jer, šta ako 2012. bude (još) gore ili ako se, ne dao Bog, obistini Pročitaj ceo tekst

Radikalno zamajavanje

December 29, 2010

Ovi (na vlasti) su se, da ne upotrebimo onaj kafanski izraz, opet šalili. Dakle, od najavljene rekonstrukcije vlade, izgleda, ima samo rekonstrukcije izjava davanih koliko juče. No, čini se da je ovog puta bilo namere. Pominjana su i imena.

Nećemo ići toliko daleko i pominjati prošlogodišnje izjave o “mogućnosti” rekonstrukcije i njoj kao “večnoj” temi, već ćemo navesti samo one svežije prema kojima bi “brza i odlučna rekonstrukcija vlade mogla da doprinese evropskim integracijama“ (Božidar Đelić) pošto „to radi većina evropskih zemalja jer se novim kadrovima upumpava svež vazduh“ (Rasim Ljajić) ali i zbog toga „što je ideja dobra i da treba raditi radikalnu rekonstrukciju ili je uopšte ne raditi“ (Mlađan Dinkić). Onda je svoju rekao i premijer Mirko Cvetković svedočeći nam iz prve ruke kako rekonstrukcija još nije na stolu ali nije isključena zbog smanjenja broja ministarstava.

Naravno da nismo zaboravili (pa to je nemoguće zaboraviti) na najave predsednika države da će se o rekonstrukcije razgovarati čim ga reizaberu u stranci. „Posle izbora u Demokratskoj stranci“, rekao je Boris Tadić, „mora se podvući crta i videti šta je sve urađeno do sad, da vidimo ko može da nastavi dalje“. Ko ne može, podvuče predsednik, neka radi nešto drugo.

I kad se Tadić, hvala Bogu, uspešno operisan probudio svi umesto: nazdravlje!, uzviknuše: Pročitaj ceo tekst

Zato što Jeremić (ne) može da čeka

November 17, 2010

„Eee Srbijo, šta si dočekala. Da te Bosna kukuruzom hrani!”, prokomentarisao je otac Slobodana Gavrilovića (sada direktora Službenog glasnika, ranije disidenta i u dva navrata potpredsednika) činjenicu da je Demokratska stranka najpre registrovana u BiH, tačnije u Tuzli, aprila 1990, jer u Srbiji osnivanje stranaka nije bilo dozvoljeno, a (ipak) osnovana u Beogradu 3. februara iste godine.

Dakle, ove godine je jubilej: 20 godina (obnovljene) Demokratske stranke, „stranke intelektualaca”, kako su je često nazivali. Ove godine su i, nikad izvesniji, ali i nikad neizvesniji, izbori za stranačko rukovodstvo.

Pročitaj ceo tekst

Odzvonilo i loptanju

November 3, 2010

Vlasti su dugogodišnji nemar, nerad i nehat maskirale etiketom MTS-a i parama svih nas, pa će se,  ako se pita bude pravila po dosadašnjem receptu, ako sve spadne na nejaka leđa EPS-a, ako zakona a i reda ne bude, ako pred neke nove izbore i EPS bude prodat, sportom u Srbiji baviti samo rekreativci i romantičari.

Košarkaški su letos javno kukali kako nema obećanih para, vaterpolisti su morali da uzmu kredit, navijači Crvene zvezde saznali su marta ove godine da grb njihovog košarkaškog kluba, star 65 godina, vredi 300.000 evra i najzad, EPS je od jesenas sponzor fudbalera Partizana.

Pročitaj ceo tekst

Zelena trava doma mog

October 20, 2010

“Sramota!” To je bila najčešće pominjana reč danima posle prekida utakmice četvrtog kola kvalifikacija za prvenstvo Evrope između Italije i Srbije u utorak, 12. oktobra, u Đenovi. “Bruka. Dosta je bilo! Hoće li već neko stati na put toj hordi ludaka”, orilo se po medijima, na ulicama, internet-stranicama i forumima kao reakcija na divljanje huligana i pokušaj ubistva golmana Vladimira Stojkovića (pre); bacanje baklji, petardi, pentranje po plastičnoj ogradi i sečenje metalne ograde (na); i sukobe s karabinijerima (posle pomenute utakmice u Đenovi).

Horskoj osudi, priznavanju srama, žaljenju za vizama (koje će, navodno, biti ponovo uvesene) i generalnoj jadikovki nad zlom sudbinom pridruživali su se, gotovo, svi. Kao da su se trkali ko će pre da izgovori pomenute reči. I da se ubaci u gomilu, koja je najlošiji tumač istine.

Šta je (stvarno) sramota

Kako ne bi bilo zabune i pogrešne interpretacije ovih redova, da se odmah razumemo: pokušaj ubistva bilo koga, a pogotovo reprezentativnog golmana, divljanje i huliganstvo, su za svaku osudu. Da (kao neki državni funkcioneri) ne kažemo jezivu, ali svakako izraženu u adekvatnom broju godina u zatvorskoj ćeliji.

No, krivo sedi, pravo reci. U Italiju je putovalo 2.000 ljudi, među kojima je bilo i onih koji nisu huligani, koji nisu ni navijači, već obična publika, a (najviše) 60 njih je izazvalo incidente. Ti huligani obrukali su sami sebe i nikog više. Cela (društvena) sramota biće ako ne budu kažnjeni.

Njihovo divljanje je problem (možda i sramota) italijanske policije, koju (u prvi mah) niko nije ni pominjao, a kamoli osuđivao za nečinjenje. Jer, kako ti karabinjeri uspevaju da izađu na kraj s daleko ozbiljnijim i brojnijim huliganima koji podržavaju Sampdoriju, Napoli ili Lacio, čiji navijači, uzgred budi rečeno, često imaju fašističke ispade.

Njihovo divljanje je problem (sigurno i sramota) srpskih ministarstava sile, a pre svega pravosuđa. Jer, kako Ivan Bogdanov, najupečatljiviji lik i personifikacija događaja iz Đenove, nije procesuiran posle četiri krivične prijave, pa je kao slobodan čovek mogao da pređe granicu? Kako od svih pojedinaca, grupa, njihovih vođa i pobrojanih krivičnih dela koje je Brankica Insajder Stanković pomenula u, makar prve dve, emisije niko nije uhapšen i procesuiran? Slovima niko, brojem 0. Pohapšeni su oni koji su posle emisija pretili autorki. I to je nešto. Ali je malo. Mnogo malo.

Ali su i posle Insajdera, posle ubistva Brisa Tatona, posle upada pojedinaca na teren na onoj utakmici sa Austrijom i da ne nabrajamo više, reagovali svi. Slovima cela politička scena, brojem onolikim koliko ima partija na političkoj sceni, pa puta tri. Jer je svako imao nešto da osudi.

Tako je i sad. Staro je pravilo da onog o čemu se najviše priča najmanje ima. Obračun s huliganima i nasilnicima se najavljuje i čeka, najavljuje i čeka, najavljuje i čeka… Najviše ima i uopštavanja. „Nerede su izazvali navijači Crvene zvezde“. E, pa nisu! Kao što onomad, zbog osnovane sumnje da je izvršio krivično delo ugrožavanja sigurnosti, jer je pretio smrću novinarki B92, nije uhapšen oficir Vojske Srbije, već Dragan Đurđević. Kao što kad stanovnik romskog naselja opljačka bakalnicu nije tačno reći da ju je opljačkao Rom, već, na primer Ibro Ibišbegović. Čovek sa imenom i prezimenom. I adresom poznatom MUP-u. Koga treba uhapsiti i procesuirati. Tako su, dakle, ovog puta, nerede u Đenovi izazvali ljudi čije podatke ima policija, previđa pravosuđe, a carinici klimoglavom kažu ‘Srećan put’.

A Italijani?

Onda je tu horsku idilu kojom se zabavilo pola Srbije (zaboravljajući na nestašice mleka, neuplaćivanje plata, doprinosa, a najčešče i jednog i drugog, skok kursa, pad investicija, otkaze, loše puteve…) narušio portparol UEFA Rob Fokner Pročitaj ceo tekst

Poraz po glavi stanovnika

October 13, 2010

Deset godina od demokratskih promena, kad ozbiljni pojedinci i familije, da ne govorimo o kompanijama i državama, podvlače crtu i donose zaključke gde su, kuda će i kako dalje, u zemlji Srbiji se neuporedivo više pisalo, pričalo i dodatno analiziralo dešavanje na sam dan 5. oktobra 2000. O deceniji koju su, očito, raščerupali tajkuni, proćerdali političari a ostatak pojeli skakavci, gotovo da nije ni bilo reči. Srpsko društvo je, dakle, bačeno u nogdaun. Bez obzira na ovu lošu vest kojoj nema mesta u prigodama na okrugle datume, sudija je počeo odbrojavanje. Pet dana kasnije, u deset sati pre podne, konstatovao je nokaut.

Poraženi su lezbijke, gejevi, bi i transseksualci, ultradesničari, huligani, vlast, opozicija, tradicionalisti, evropejci, pravoslavci, ateisti, poštena inteligencija, neuki, starosedeoci i došljaci. Najviše od svih poreski obveznici, koji su plaćali sve one eksperimente i koji će platiti i ovih, preliminarnih, milion evra štete koju su napravili huligani.

Pobedili su aktivisti. Odnosno, profesionalni zastupnici svih socijalno, seksualno, rasno i politički ugroženih grupa. I Ivica Dačić (bez imalo cinizma) čija se policija, za razliku od one Miloševićeve, ponela krajnje profesionalno. Pre svega časno.

Dva sveta

U danu kad je u Beogradu održana (zvanično) prva Parada ponosa koja je trebalo da ukaže na težak položaj LGBT populacije (prema jednima) odnosno, da populariše seksualna opredeljenja koja nisu u skladu sa većinskim uverenjem u srpskom društvu (prema drugima) bilo je paradiranja svega i svačega ali ne i Parade. Oni ponosni, sa svih strana i svih opredeljenja, ostali su kod kuće.

Parada je, istina, zvanično počela nešto posle 11 časova u parku Manjež gde se okupilo ne više od 100 pripadnika LGBT manjine, nekoliko puta više građana koji su se solidarisali sa njima, isto toliko novinara, snimatelja i fotoreportera, nekoliko političara, stranih diplomata i Svetozar Čiplić, jedini ministar. Sve zajedno oko 1.000 učesnika na događaju koji, osim desetak zastava duginih boja, nekoliko transparenata i raznoliko obojenih noktiju pojedninih učesnica, ničim nije podsećao na slične manifestacije u Španiji, na primer.

Sve je, naime, ličilo na propao događaj sa koga se ne bi mogao napisati pošten lid, da nije bilo vesti koje su stizale spolja. Dva sveta. Jedan gde se “kuliralo” u pauzama izjava koje su davali Čedomir Jovanović i Vensan Dežer, predsednik EK u Beogradu. Drugi gde se “ratovalo” iza prstena od 5.600 uniformisanih i sigurno još toliko policajaca u civilu, koji su obezbeđivali Manjež i okolne ulice.

Rekonstrukcija destrukcije

Demonstracije protivnika Parade ponosa počele su i pre okupljanja u Manježu, a za vreme i posle ove manifestacije lomljenje po prestonici, kamenovanje i sukobi sa policijom paralelno su se odvijali na više lokacija u gradu. Očigledno da deo građana Srbije nikako ne uspeva da nauči Pročitaj ceo tekst

Hvala Bogu i Mišelu Platiniju

September 3, 2010

Uz veliku želju, trud i znoj FK Partizan je ove godine u društvu 32 najbolja evropska kluba najviše zahvaljujući Bogu i Mišelu Platiniju. Svevišnji ih je pridignuo svojom rukom da onako iznemogli posle 90 odigraju dodatnih 30 minuta i uperio prst na dvadesetak metara iznad prečke u koji su nepogrešivo pogađali gotovo svi penal izvođači Anderlehta. Pre toga je predsednik UEFA obavio najveći deo posla reformišući Ligu šampiona i ispunjavajući obećanje iz kampanje za izbor prvog čoveka evropskog fudbala kad je lansirao krilaticu „uzeti velikima i dati malima“. Podsećanja radi, Platini je tada obećao da će Engleskoj, Španiji i Italiji oduzeti jedno od četiri garantovana mesta u najjačem evropskom takmičenju i omogućiti prvacima iz fudbalski nerazvijenih zemlja da imaju daleko lakši put u društvo najboljih.

Višeznačna isplativost

Tako je Partizan ove godine u četvrtom kolu kvalifikacija imao jaki Anderleht a ne prejaki Mančester Siti i Totenhem, na primer. Tako je onom penal završnicom, pa još u Briselu, obradovao „grobare“ ali i sve druge navijače iz Srbije kojima je ova pobeda bila preko potrebna kao lek za dugogodišnje frustracije nagomilane prečestim političkim i sportskim neuspesima od kojih su najnoviji Antićev debakl u Africi i gaženje međunarodnog prava u Hagu.

Dakle, Srbi su se, konačno, smejali. Zbog Evrope, prvenstveno. Smejala se i uprava kluba jer je Pročitaj ceo tekst

Istina vredna 20 godina robije

July 12, 2010

Od onog, filmskog, obračuna u predgrađu Zagreba, ranjavanja Sretka Kalinića i hapšenja Miloša Simovića javnost i mediji ne prestaju da se bave njima. „Simović i Kalinić u žiži“, samo je jedan od pregršt naslova koji ako nije najbolji, onda je sigurno najtačniji. Ne da su ova dva „zemunca“ u žiži nego u ove vrele i kišne letnje dane, kad je sretnih vremena sa naslovnih stranica virio miš iz brašna, žilet iz hleba ili drekavac iz kule Nebojša, umnogome olakšavaju posao urednicima. Naslovi se pišu sami.

Kalinić tako optužuje Simovića, navodno njegovu ženu, ali i samog sebe pričama kako je ubijao, sekao i mleo svoje kompanjone iz zločinačkog udruženja. Simović je, pak, „pucao da bi bio uhapšen“, „zna ko je ubio Ćuruviju“, „traži status svedoka saradnika“, piše pisma državnim organima ili im preko advokata poručuje svašta nešto, svađa „Politiku“ sa BIA, spasava Tomislava Nikolića od svilenog kumovskog gajtana, „optužuje Bojovića za plan o atentatu“, a sve češće „zna političku pozadinu ubistva Đinđića“. Da je malo stariji, rekli bi cinici, možda bi se osmelio da otkrije i Kenedijevog ubicu i kaže nam šta je stvarno Nemanja rekao Filipu Barbarosi kad ga je, ono davno, ugostio.

Kontraverze

Dakle, ima ovde svega i svačega, dimi kao što rekosmo na sve strane, pa možda zbilja ima i neke vatre. Problem je samo što dok jedni tu vatru tarkaju, drugi u nju duvaju, a treći ili četvrti u nju pljuckaju ili je posipaju vodom. Ima, svakako i onih, koji bi se rado posuli pepelom, ali, njega će tek biti.

I sad u čitavoj ovoj igri oko i sa vatrom treba biti pametan i videti šta je istina. Ko govori tu istinu. Ima li još nekih dokaza osim „majke mi“ nekoga ko je osuđen na 40 godina robije i ko se sedam godina krio od pravosudnih organa. Ili, Bože oprosti, oni od njega, pošto nije mali broj onih koji upućuju ne baš blage kritike na više policijskih i pravosudnih garnitura, ne samo Srbije.

Pa se tako može pročitati da su Pročitaj ceo tekst

Obračun lica sa poternica

June 17, 2010

Uz kriminalce, bar na ovim „našim“ prostorima (moderno: jugosfera), ide i vazda je išao folk. Bar kao garnirung na sofri prepunoj ića, droge i somića. Zato čudi vest hrvatskih dnevnika, šapnuta ili izgovorena od tamošnjih policijskih zvaničnika, prema kojoj je Miloš Simović pucao u svog dugogodišnjeg jarana i „poslovnog“ partnera Sretka Kalinića – zbog žene! Bojane Simović, koja je, opet prema navodima hrvatskih medija, bila kurir koji je donosio novac u štekove.

Hrvatski i srpski mediji ne javljaju da li je Kalinić zapevao: „Oj, jarane, jarane/jarani smo mi/ne daj, ne daj jednoj ženi/ da nas zavadi“ ali je odmah posle dolaska policije i hitne pomoći do jezera u Rakitju, blizu Samobora propevao da nije onaj čije ime piše u pasošu već Kalinić (od prošlog utorka na adresi bolnica „Sestara milosrdnica“, Zagreb) i da je na njega pucao Simović (od prošlog četvrtka na adresi KPZ “Zabela”, Požarevac).

Čitav slučaj se dogodio kao prema scenariju dobrog filma. Trilera, koji bi u narednim nedeljama mogao da dobije i epitet: politički. Čuvar jezera u po bela dana nailazi na ranjenika, ovaj bunca i traži pomoć, ispostavlja se da je žrtva ustvari dželat i da mu je rane naneo ne tako vičan (ili namerno ne tako vičan) drugi dželat sa kojim je godinama drugima skidao glave, a sve „biznisa“ radi.

Međutim, ono što je u ovom trenutku potpuno sigurno i činjenično tačno jeste da su ova dvojica baš ona dvojica koje policija juri već sedam godina, da na Kaliniću postoje dve prostrelne rane od vatrenog oružja iz Simovićeve ruke i da su dve gore pomenute adrese mesto njihovog trenutnog prebivališta. Sve ostalo (od razloga ranjavanja, preko lokacija skrivanja i pomagača do insinuacija da bi mogli da postanu zaštićeni svedoci) su nagađanja i špekulacije koje kasnije mogu biti potvrđene ali mogu i namerno voditi Pročitaj ceo tekst

Englezi na srpskim funkcijama

April 16, 2010

Vlast ne sme delovati samo u korist onih koji je vrše ili je podržavaju, nego mora postupati u opštem interesu. Da neki politički sistem ne bi bio pokvaren i korumpiran, kaže u jednom tekstu akademik Vojislav Stanovčić, moraju postojati osnovna pravila oko kojih je ranije, u nekom postupku postignuta šira saglasnost, i svaka vlast, pa i vlast većine mora svoju volju potčinjavati tim pravilima. „Takva pravila danas sadrže ustavi“, konstatuje ovaj dugodišnji profesor na Fakultetu političkih nauka.

Dakle, osnovna ideja je vladavina zakona a ne ljudi, pa je 2006. izglasan Ustav Republike Srbije koji u članu 6. jasno kaže da „niko ne može vršiti državnu ili javnu funkciju koja je u sukobu sa njegovim drugim funkcijama, poslovima ili privatnim interesima“.

Ko se pravi nevešt

U istom članu najvišeg pravnog akta stoji i da se „postojanje sukoba interesa i odgovornost pri njegovom rešavanju određuju Ustavom i zakonom“ pa je 2008. usvojen Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije, a Agencija je svim funkcionerima koji obavljaju više funkcija dala rok da se do 31. marta ove godine odluče za koju funkciju se opredeljuju.

Ali, ko još danas drži do slova na papiru, pa i ako taj papir nije običan, već je na njemu napisan ustav ili zakon. U Srbiji se već godinama sve radi prema principu „pravila smišljamo za druge, izuzetke za sebe“ te i ne čudi da Pročitaj ceo tekst

Valjanje u državnom blatu

March 25, 2010

Iznošenjem podataka o poslovanju kluba sa Malog Kalemegdana, novi predsednik Vladislav Lučić je u isto vreme otvorio Pandorinu kutiju i prozvao sve bivše rukovodioce u klubu, „otkrio toplu vodu“ funkcionisanja srpskog i jugoslovenskog sporta uopšte, poslao nekoliko romantičarskih poruka i, najvažnije, još jednom ukazao na ogromnu nemoć države, koja je po svemu sudeći najveći krivac

Navijači Crvene zvezde saznali su prošle nedelje da grb njihovog košarkaškog kluba star 65 godina vredi 300.000 evra. Da je osnovni račun blokiran duže od pet godina, da je klub poslovao preko računa sestrinskih firmi koji su takođe blokirani, da se duguje menadžerima, povericioma, donatorima. Najkraće rečeno Bogu i narodu. Pa čak i za stanove, struju, telefone… Ukupno „12 miliona evra i plus“ kako je saopštio novi predsednik Vladislav Lučić na konferenciji za novinare koja je za cilj imala upoznavanje javnosti sa stanjem i klubu i najavu revizije poslovanja koju bi uskoro trebalo da završi KPMG.

Nemoć države

„Mi smo u klub došli bez dinara, oni koji su ranije prolazili imali su, možda, neke koristi. Revizija je počela kao što smo obećali, želimo da vidimo kako je novac trošen. Imamo mnogo štetnih ugovora. Crvena zvezda je svake sezone dovodila skupog trenera i desetak skupih igrača. Budžetom od pet miliona evra i oni koji nisu košarkaški stručnjaci mogu da naprave kompetitivan tim“, dodao je Lučić koji je svojim izlaganjem otvorio Pandorinu kutiju, prema jednima, odnosno „otkrio toplu“ vodu prema drugima.

Ovo prvo zbog toga što je, hteo – ne hteo, prozvao i osumnjičio za lopovluk ili u najmanju ruku nesposobnost sve dosadašnje rukovodioce, ali i ljude koji su, valjda, glasali da on bude tu gde jeste. Ovo drugo zbog toga što je nekoliko dana posle ove konferencije izašlo na videlo da situacija nije ništa bolja ni u ostalim gigantima nekadašnje jugoslovenske košarke. Tako je ispalo da velika petorka NLB lige, ukupno duguje 36.000.000 evra: Partizan i Olimpija (po 4.000.000), Cibona (8.800.000), Zadar (7.400.000) i Crvena zvezda (12.000.000). Klubovi za koje – uz Split (nekadašnju Jugoplastiku, višestrukog prvaka Evrope koji se već godinama ne takmiči u regionalnom takmičenju) i makedonski Rabotnički – navija 95 odsto stanovništva počivše države dužni su, ne baš kao Grčka, ali ipak toliko da ih ni grčki brodovlasnici koji vole da se rasipaju novcem ne bi tako lako vratili sa litice provalije.

I tu dolazimo do srži problema. Nemoći države. Svega ovoga, naime, ne bi bilo da su vlade u ovim državama na vreme donele zakon o sportu i u okviru njega model privatizacije posle koga bi se znao stvarni vlasnik. Nije važno da li je to jedan čovek sa imenom i prezimenom ili su to, kao u Barseloni u Realu, sosiosi, odnosno pojedinačni vlasnici akcija kluba koji na izborima glasaju za one koji će upravljati njihovim vlasništvom. Ključno je da u klubovima mora postojati titular, kako bi se znao red. Jer, finansije su daleko stabilnije u Cedeviti, Zagrebu, FPM-u, Hemofarmu, Širokom i Heliosu. Dakle, u privatnim klubovima. Dok u ostalim sportskim kolektivima (računajući tu i fudbalske klubove) transformacija još nije ni Pročitaj ceo tekst

Funkcioneri ko proleteri

February 12, 2010

“Uči kad nisi hteo da kopaš”, parafraza je koja za vreme ispitnog roka kruži među studentima. I tako oni koji nisu hteli da kopaju – uče, sve nadajući se uhlebljenju. “Ma, valjda će se isplatiti, naći ću neki posao. Ako ništa, idem u politiku”, naglas razmišljaju. Ovakve konstatacije za uzrok imaju visok stepen nepoverenja građana u političare koji ih predstavljaju. Naravno, pod uslovom da oni nisu ili će biti ti političari. Tad zavijaju kao crkveni miševi. Ali u Armanijevim odelima.

Napredak

Zato je, da podsetimo, oktobra 2008. usvojen Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije (počeo da se primenjuje 1. januara 2010.) koji je deo Strategije za suzbijanje korupcije, obaveza Srbije prema preporukama GREKO mehanizma Saveta Evropa, ali i uslov za ukidanje viza građanima Srbije za EU. U delokrug rada Agencije spada i kontrola primanja i imovine funkcionera, koji su do 1. februara 2010. morali da prijave svu imovinu koju poseduju, kao i imovinu članova njihove najuže porodice.

Ove izveštaje je u zakonskom roku podnelo 14.643 funkcionera, dok je njih 1.300 dostavilo izveštaje posle propisanog roka, sa nepotpunim podacima, ili na starim obrascima. Zorana Marković, direktor Agencije istakla je da broj podnetih izveštaja pokazuje da funkcioneri ispunjavaju obaveze iz zakona, posebno ako se ima u vidu da je Republičkom odboru za sprečavanje sukoba interesa ranije podneto oko 6.000 izveštaja. Sa ovakvom konstatacijom saglasan je i Nemanja Nenadić, programski direktor Transparentnosti Srbija koji smatra da se ovaj broj prijava može smatrati uspehom. „Ovaj podatak bi trebalo sagledati u kontekstu ukupnog broja ljudi koji bi trebalo da podnesu izveštaje“, precizira Nenadić za Ekom:east dodajući da „koliko ih god bilo, činjenica je da postoji veliki napredak u odnosu na doba važenja ranijeg zakona, a očigledno da je uticaja imalo i to što je zakonodavac sada propisao strože sankcije“. Zorana Marković konstatuje da izveštaji i dalje pristižu, ali da je teško proceniti koliko je funkcionera u Srbiji obavezno da podnosi izveštaje o imovini i prihodima, „jer je još u toku prepiska sa državnim organima i institucijama o broju funkcionera, ali da bi se moglo oceniti da ih je oko 18.000, najviše 22.000 do 25.000“.

Kontrola

Direktorka Agencije ističe da je nedostavljanje izveštaja o imovini i prihodima, kao i davanje lažnih podataka, krivično delo, navodeći da je više od 95 odsto najviših republičkih funkcionera ispunilo tu obavezu u zakonskom roku. Zorana Marković još kaže da je u procesu izrada Registra funkcionera, kao i da će uporedo biti obrađivani izveštaji koji će, po zakonu, biti javno objavljeni na sajtu Agencije.

Dakle, svaki građanin će na sajtu te institucije moći da ostvari uvid u imetak koji će funkcioneri biti u obavezi da prijave. Čedomir Čupić, predsednik Odbora Agencije dodaje da je na sednici Odbora odlučeno da se ne objavljuje visina štednih uloga ukoliko to funkcioner ne želi, već će u toj rubrici stajati – ima, odnosno, nema ušteđevinu. „Jer prigovor je bio da bi neki kriminalac, ili kriminalna grupa, taj podatak mogao da zloupotrebi i da recimo kidnapuje nekog od članova porodice funkcionera, a da potom traži otkup u visini ušteđevine“, pojašnjava Čupić.

Pošto, neki od izveštaja još pristižu, preciznijih (zvaničnih) imovinskih karata još nema, ali su se u medijima mogle videti izjave političara i podaci o tome šta i koliko poseduju. Jednom rečju, ništa. Da im nije onih brendiranih odela, bili bi stvarno kao gore pomenuti miševi. Ispade nekako, čitajući novine, da je Srbija (ponovo) postala zemlja proleterska. Pročitaj ceo tekst

Holandski scenario

February 5, 2010

U politici, čini se, ne važi pravilo da se, dok je u toku, ne sme uticati na sudski proces. Pa je one koji su pomislili da će neka ozbiljnija priča i tenzije na Kosmetu sačekati savetodavnu odluku Međunarodnog suda pravde o samoproglašenoj albanskoj nezavisnoti prvo, još jednom, razuverio Milo Đukanović. A onda i Piter Fejt, administrator takozvane civilne misije EU na Kosmetu.

„Praktične koristi“

„Strategija za sever Kosova“, naziv je plana kojim civilna misija i vlada u Prištini žele da uspostave kontrolu nad severnim delom Kosmeta. Formiranje zasebne opštine Severne Kosovske Mitrovice je, prema ovom dokumentu, najvažniji korak u nastojanju Prištine da uspostavi vlast nad severom i da se Srbima koji tu žive akcenat stavi na „praktične koristi“ od decentralizacije, kako bi se zaobišla činjenica da „osnivanje nove opštine Severna Mitrovica označava i prihvatanje nezavisnosti Kosova“.

Fejtova strategija predviđa i pojačano Pročitaj ceo tekst

U ime naroda i opozicije

January 22, 2010

„Kad čujem reč narod, uhvatim se za onu stvar“, rekao je svojevremeno Živojin Pavlović, zgađen manipulacijama koje se čine. Neophodno je da se narod (stvarno) pita, a pogubno kad se narod (nazovi) pita i suštinski koristi za opravdanje odluka koje je smislila manjina kako bi lične interese predstavila kao opšte. Sad je samo potrebno biti pametan i videti koja je, od nekoliko manjina, manje u krivu.

Zato u poslednje vreme reč referendum (narodno izjašnjavanje) opasno preti da zameni godinama najskuplju srpsku reč Kosmet. Referendum u Republici Srpskoj, pre toga referendum u Crnoj Gori, još ranije referendum o stranim čizmama na srpskoj teritoriji koji kasnije nije poštovao ni onaj koji ga je raspisao, referendum o novom Ustavu, a inicijativa 200 javnih ličnosti da se narod izjasni o ulasku Srbije u NATO pakt, samo je najnovija u nizu.

Trenutak i motiv

Pojedini akademici, bivši fudbaleri, sveštenici, pisci, političari, novinari i umetnici navode da postoji bojazan da bi se „odluka o članstvu Srbije u NATO mogla doneti iza zatvorenih vrata i iza leđa građana“ te je zato potreban referendum.

I odmah se postavilo pitanje motiva. Pogotovu ako se zna da država Srbija nije dobila nikakav poziv da se uključi u ovaj severnoatlantski vojni savez, kao i da (bar u ovom trenutku) odnos sa NATO nije na listi spoljnopolitičkih prioriteta zemlje.

Potpisnici zahteva navode da se krupna državna pitanja ne smeju prepuštati političarima i da su građani jedini pozvani da odlučuju o svojoj sudbini. S druge strane

Pročitaj ceo tekst

Crni usud (i dalje) duva za vrat

January 7, 2010

Neki narodi i države imaju tradiciju, drugi istoriju, treći i jedno i drugo, oni četvrti ih tek grade. Samo u Srbiji ništa ne manjka. Ni tradicije. Još manje istorije. Još više burne. Događaja, koji čak i „zipovani“, ne mogu da stanu na jedan DVD. I taman kad se pomisli da je sve ružno, ipak, sabijeno u one sumorne ’90-e, samo i letimičan pogled u retrovizor pokazuje da je crni usud i u ovih devet godina poslednje decenije bio sve vreme nakačen na braniku građana Srbije. Uspeli su da ga se otarase 5.oktobra 2000. ali samo nakratko. Taj nesrećni mesec mart prvo je doneo NATO agresiju, pa streljanje Zorana Đinđića ispred svog radnog mesta, požar u Hilandaru, pa pogrom na Kosmetu… Da ima dva ovakva meseca u toku godine, čini se da ne bi bilo onih koji bi dočekali treći. Ovako se, kako-tako, pred kraj godine ljudi pridignu, kao pred kraj ove kad je za dve nedelje bilo toliko dobrih vesti da realan čovek mora triput da ih pročita ili čuje, kako bi poverovao. Decenija, kažemo, još nije završena, pa bi valjalo, bar po inerciji, na njenom kraju očekivati dobre vesti. Pa taman nam otpao branik, ako je to cena da i onaj usud odleti sa njim.

‘99 Milosrdni anđeo

Severnoatlantska vojna alijansa, bez odobrenja SB UN, počela je 24. marta 1999. godine oko 20 časova vazdušne napade na vojne ciljeve u SRJ da bi se kasnije udari proširili i na privredne i civilne objekte. Neposredan povod bio je incident u Račku i odbijanje jugoslovenske delegacije da potpiše sporazum iz Rambujea. Napadi u operaciji Milosrdni anđeo ili NATO agresija bez prekida su trajali 78 dana posle čega su suspendovani 10. juna kad je potpisan vojnotehnički sporazum o povlačenju vojske i policije sa Kosova i Metohije sa kojom je izbeglo više od 200.000 kosmetskih Srba i drugih ne albanaca. Istog dana u SB je usvojena Rezolucija 1244 po kojoj Jugoslavija (Srbija) zadržava suverenitet nad KiM ali ono postaje međunarodni protektorat pod upravom Unmika i Kfora. Konačan broj žrtava zvanično nije saopšten, a srpske procene se kreću između 1.200 i 2.500 poginulih i oko 5.000 ranjenih. Ekonomski eksperti iz Grupe-17 procenili su štetu na oko 30 milijardi dolara.

‘00 Peti oktobar

Nakon desetogodišnje vladavine SPS, udružena srpska opozicija osvojila je 24. oktobra vlast na lokalnim izborima u Srbiji, većinu u Saveznom parlamentu, a kandidat DOS-a za predsednika SRJ Vojislav Koštunica pobedio je kandidata SPS-JUL Slobodana Miloševića. Prema konačnim rezultatima Koštunica je osvojio 50,24 odsto a Milošević 37,15 odsto glasova birača. A onda su se, posle nepriznavanja rezultata na poziv lidera DOS-a građani okupili 5. oktobra ispred Savezne skupštine. Nakon nekoliko uzmicanja pred suzavcem, koji je policija ispaljivala na demonstrante građani su ušli u parlament, a nešto malo kasnije i u zgradu RTS. Dvoje ljudi je poginulo, tri osobe su ranjene iz vatrenog oružja, a oko 100 ljudi je povređeno u sukobima demonstranata i policije. Već 6. oktobra Ustavni sud potvrdio je pobedu Koštunice u prvom krugu a Milošević mu je preko RTS-a čestitao izbornu pobedu. Skupština SRJ konstituisana je 7. oktobra a Vojislav Koštunica položio zakletvu pred oba doma parlamenta i u narednim danima primio brojne državnike dok su EU i SAD ukinule ekonomske sankcije SRJ obnovljene pre tri godine zbog situacije na Kosovu, otvoren je proces pomirenja sa Evropom i normalizacija odnosa sa Zapadom i susednim zemljama. Ranije 1. septembra u Centru „Sava“, na predizbornoj konvenciji DOS je potpisao „Dogovor sa Srbijom“, kojim se obavezao da će doneti demokratske promene u Srbiju, ukinuti međunarodne sankcije, urediti odnose između Srbije i Crne Gore na demokratski način i uspostaviti kompetentnu i odgovornu vlast. Još ranije 10. januara lideri najvećih opozicionih partija u Srbiji potpisali dokument o saradnji i zatražili raspisivanje opštih izbora u Srbiji a 14. januara pripadnici pokreta „Otpor“ na beogradskom Trgu Republike u Beogradu proslavili pravoslavnu Novu godinu pod motom „Ovo je ta godina“.

‘01 Milošević uhapšen i isporučen Hagu

Nakon desetogodišnje vladavine SPS, udružena srpska opozicija osvojila je 24. oktobra vlast na lokalnim izborima u Srbiji, većinu u Saveznom parlamentu, a kandidat DOS-a za predsednika SRJ Vojislav Koštunica pobedio je kandidata SPS-JUL Slobodana Miloševića. Prema konačnim rezultatima Koštunica je osvojio 50,24 odsto a Milošević 37,15 odsto glasova birača. A onda su se, posle nepriznavanja rezultata na poziv lidera DOS-a građani okupili 5. oktobra ispred Savezne skupštine. Nakon nekoliko uzmicanja pred suzavcem, koji je policija ispaljivala na demonstrante građani su ušli u parlament, a nešto malo kasnije i u zgradu RTS. Dvoje ljudi je poginulo, tri osobe su ranjene iz vatrenog oružja, a oko 100 ljudi je povređeno u sukobima demonstranata i policije. Već 6. oktobra Ustavni sud potvrdio je pobedu Koštunice u prvom krugu a Milošević mu je preko RTS-a čestitao izbornu pobedu. Skupština SRJ konstituisana je 7. oktobra a Vojislav Koštunica položio zakletvu pred oba doma parlamenta i u narednim danima primio brojne državnike dok su EU i SAD ukinule ekonomske sankcije SRJ obnovljene pre tri godine zbog situacije na Kosovu, otvoren je proces pomirenja sa Evropom i normalizacija odnosa sa Zapadom i susednim zemljama. Ranije 1. septembra u Centru „Sava“, na predizbornoj konvenciji DOS je potpisao „Dogovor sa Srbijom“, kojim se obavezao da će doneti demokratske promene u Srbiju, ukinuti međunarodne sankcije, urediti odnose između Srbije i Crne Gore na demokratski način i uspostaviti kompetentnu i odgovornu vlast. Još ranije 10. januara lideri najvećih opozicionih partija u Srbiji potpisali dokument o saradnji i zatražili raspisivanje opštih izbora u Srbiji a 14. januara pripadnici pokreta „Otpor“ na beogradskom Trgu Republike u Beogradu proslavili pravoslavnu Novu godinu pod motom „Ovo je ta godina“.

‘02 Likvidacija četiri banke

I 2002. godina počela je burno. Obeležili su je likvidacija banaka i propali predsednički izbori. Već 4. januara stečajni postupak u četiri velike srpske banke (Beobanci, Beogradskoj banci, Investbanci i Jugobanci) izazvao je talas protesta zaposlenih u tim bankama. Savezni ministar za finansije Jovan Ranković podneo je ostavku 16. januara. Predsednica Skupštine Srbije Nataša Mićić raspisala je izbore za predsednika Srbije za 29. septembar a 13. oktobra održan drugi krug izbora koji nisu uspeli jer je na birališta izašao manji broj birača od predviđenog Izbornim zakonom. Kandidat DSS Vojislav Koštunica osvojio je 1.991.947, odnosno 66,86 odsto, a kandidat grupe građana Miroljub Labus 921.094, odnosno 30,92 odsto glasova birača. Ni ponovljeni predsednički izbori 8. decembra nisu uspeli, jer je na njih izašlo 45,17 odsto birača. Najviše glasova – 1.699.089, odnošno 57,66 odsto, osvojio je kandidat DSS-a i predsednik SRJ Vojislav Koštunica. Kandidat SRS-a Vojislav Šešelj osvojio je 1.063.296, odnošno 36,08 odšto, a kandidat Stranke srpskog jedinstva Borislav Pelević 103.926, odnosno 3,53 odsto glasova birača. DSS nije priznala rezultate tih izbora zbog, kako je ocenila, „lažiranih biračkih spiskova“, ali su njene žalbe nadležne institucije odbile.

03 Ubijen premijer Zoran Đinđić

U dvorištu Vlade Republike Srbije u sredu, 12. marta u 12.45, pucano je na premijera Zorana Đinđića koji je pogođen sa dva metka posle čega je prebačen u Kliničko-bolnički centar. U 13.30 časova konstatovana je klinička smrt a v. d. predsednika Srbije Nataša Mićić je, na predlog Vlade Srbije, proglasila vanredno stanje. Pročitaj ceo tekst

Evropski blickrig

December 27, 2009

Još “samo” da Mladića i Hadžića isporuči Haškom sudu i Srbija u svojoj agendi neće više imati ništa pod stavkom: moramo uraditi. Dobro, treba popuniti i upitnik koji će dobiti od Evropske komisije. Ali, da sad ne sitničarimo. Pominjemo samo „krupne ribe“ i „ krupnije korake“. Posle kojih će moći da u EU bane „bez da se izuva“. U prošli utorak se samo najavila, kao dobar komšija, i rekla: Evropo, dolazim!

Zbilja, posle čina zvanične predaje zahteva za članstvo u Evropskoj uniji koji je premijeru Švedske Fredriku Rainfeltu, čija zemlja od januara naredne godine predsedava Unijom uručio Boris Tadić, predsednik Srbije – lopta je na strani 27-orice. Sad od njih zavisi. Više nego ranije.

Od stidljivice do vile

Da li je baš tako. Ne računajući poslednjih nekoliko nedelja, niko nije mogao da pretpostavi da će stvari teći ovim tokom. Da će biti odmrznut Prelazni trgovinski sporazum, da će posle gotovo dve decenije biti ukinute vize za zemlje Šengenskog sporazuma, i da će Srbija podneti kandidaturu za članstvo u EU, odnosno da će dobiti signal(e) da to učini. Baš sad.

Pominjani su samo Mladić i Hadžić. I rok za njihovo izručenje do kraja godine. Na sve ostalo se mislilo, ali se nije izgovaralo. Onako stidljivo. Kroz trepavice. Prestalo se i sa licitiranjima datumima. Srbija se, dakle, ponašala prema principu: nisam vila da svijam oblake, već đevojka da gledam preda se, a ako ugledam pomenuti dvojac, odmah ću vam javiti. Nije ih (još) ugledala, ali je u nebo zagledanija više no ikad.

Sličnu ocenu dao je i predsednik Tadić u Stokholmu, svedočeći da „pre samo dva meseca nisam očekivao da će Prelazni trgovinski sporazum biti odmrznut, ali smo uspeli. Zbog toga mislim da ako budemo naporno radili i ispunjavali sve obaveze možemo da dobijamo status zemlje kandidata za Evropsku uniju do kraja 2010. godine”.

Odjeci…

Podnošenjem aplikacije za članstvo u Evropskoj uniji Srbija je pokazala veliku političku hrabrost i usmerenost ka budućnosti, izjavio je za Ekonom:east Jelko Kacin, izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju i prvi podpredsednik delegacije EP za odnose sa državama jugoistočne Evrope, neposredno posle predaje kandidature. Odlučnost da se podnese aplikacija još ove godine Kacin shvata kao jasnu međunarodnu obavezu za brže i odlučnije političke i nužne ekonomske reforme, koje su preduslov za kandidaturu i članstvo u Evropskoj uniji. „Aplikacija za status kandidata je korak na dugom putu približavanja koji zahteva mnogo odlučnih, odgovornih, zahtevnih i hrabrih koraka. Načelno, radi se o istorijskoj odluci koja se tiče celog društva i najšire javnosti na putu do pune integracije“, dodaje Kacin. On kaže da Srbija mora da pojača borbu protiv organizovanog kriminala i korupcije, uspešno reformiše pravosuđe, osnaži vladavinu prava i razvije medijske slobode. „Kao poslanik EP pridajem naročito važnu ulogu zakonodavnoj grani vlasti koja u tom procesu ne sme ostati samo posmatrač. Narodna Skupština Srbije mora postati nezaobilazan, potpuno uključen aktivan faktor, generator političkog napretka i promoter demokratske procedure u procesu donošenja odluka u sa vezi Evropskom unijom“, smatra Kacin dodajući da široka javna rasprava treba da uključi ne samo parlamentarne stranke, već i mnoge nevladine organizacije, medije, akademsku i pre svega kritičku javnost. „Ona je jako potrebna, u budućnosti i nužna, na putu približavanja. Sama vladajuća većina na putu ka Evropskoj uniji nije dovoljna“, zaključuje Kacin.

… reagovanja…

Kad smo već kod vladajuće većine ima onih koji odluku da Srbija baš u ovom trenutku preda molbu za članstvo vide kao bitku za političke poene i prisvajanje zasluga za SSP i viznu liberalizaciju pa je kandidatura samo pečatiranje i potvrda DS-a kao najzaslužnijeg. „Pogledajte sastav delegacije u Stokholmu“, sugerišu neki sagovornici Ekonom:easta. „Tamo su sve članovi DS. Boris Tadić je njihov predsednik i predsednik Srbije. Ali u delegaciji nema premijera. A Srbija nije Francuska, gde je na slazi predsednički sistem“, potkrepljuju dalje svoju tezu. Ovakvi cinici dodaju da predaja kandidature Srbiji, suštinski, ne znači ništa jer je pitanje: hoće li i kad biti prihvaćena.

„Prihvatanje će biti kad ga bude“, kaže sagovornik Ekonom:easta iz EU koji je želeo da ostane anoniman. „Srbija govori da su nezavisno Kosovo priznale samo 22 države članice EU, a po vašim medijima se može videti da će kandidaturu podržati 20 zemalja. Morate imati isti aršin za obe stvari“, smatra naš sagovornik sugerišući da je možda trebalo poslušati savet nekih država da se ne žuri sa predajom zahteva i upozorava da se ne treba zaletati sa ocenama kad će Srbija i zvanično postati zemlja kandidat.

… namigivanja i tumačenja

S druge strane, Tanja Miščević, profesor na Fakultetu političkih nauka i bivši šef Kancelarije za pridruživanje decidirano za Ekonom:east tvrdi da je baš sad bilo pravo vreme za predaju kandidature. „Proceduralno, to je bilo moguće uraditi i odmah posle potpisivanja SSP-a. Ali je Srbija sačekala dve godine“, kaže Miščevićeva dodajuči kako su se za poslednje dve, dve i po nedelje, stvari radikalno promenile u korist Srbije. „Poslata je jako važna poruka kako su građani Srbije dobrodošli u EU a i Srbija je duboko zagazila u proces reformi. Sad više nema znaka pitanja u kom pravcu ide“, trdi Miščevićeva.

Naša sagovornica smatra da ne treba mešati priznanje takozvane nezavisnosti Kosova i priblizavanje EU, ali na opaske o različim aršinima srpskih vlasti i broju država koje su priznale Kosovo odnosno koje će podržati kandidaturu Srbije – kaže da je pet članica EU apsolutno protiv prinavanja nezavisnosti a da nijedna nije apsolutno protiv kandidature Srbije. „Samo su neke više za ovaj trenutak, a neke da se još sačeka“, jasna je Miščevićeva.

Da predaja zahteva ima rezona saglasni su i neki poznati evroskeptici. „Ja sam lično protiv toga, ali sa stanovišta vlasti, ovakva odluka ima smisla“, kaže za Ekonom:east Đorđe Vukadinović, urednik Nove srpske političke misli. On smatra da ovo nije loš trenutak jer su povezani SSP, vizna liberalizacija i predaja zahteva za kandidaturu. „Ovo je politički blickrig vlasti, ali on svakako nije mogao biti urađen bez koordinacije sa Briselom“, tvrdi Vukadinović dodajući da to ne znači da će svi u EU biti presrećni i dočekati Srbiju raširenih ruku. Prema njemu, ovakva odluka ima i unutrašnje poličke razloge. „Htelo se pokazati da je ispunjeno predizborno obećanje, jeste godinu dana kasnije, ali je ispunjeno“, komentariše Vukadinović dodajući to ne mora da znači najavu i skorašnje raspisivanje izbora već jačanje pozicija i obezbeđivanje za neke, eventualne, izbore. On, takođe, smatra da dobri odnosi sa Ruskom Federacijom neće biti problem na putu približavanja EU. „To je više adut, nego problem. Nemaju sve države u EU isti stav prema Rusiji, pa bliskost sa njom može samo da koristi Srbiji i pomogne u daljoj saradnji sa zemljama EU. Bilo da žele da speče približavanje Rusima ili ne žele da ga spreče“, zaključuje Vukadinović.

Najzad, nije loše što je ona ranije pominjana vila zagledana u nebo i budućnost. Ali će, svakako, morati katkad i da spusti pogled. Bar dok mete po kući. I čisti obuću. Jer, rekli smo, sad se samo najavila, a tek treba da bane u EU. Ako opanke bude dobro oprala može i bez izuvanja.

Eldorado za korupciju

December 19, 2009

Izgleda da je Kosmet, stvarno, najskuplja srpska reč. Ne samo u onom značenju koje je na umu imao Matija Bećković. U smislu verske i kulturne kolevke, već i u materijalnom. No, opet se ne misli ni na onaj, toliko puta pominjani, lignit -već na svež novac iz budžeta. Ali i javnih preduzeća.

Odluka da se iz budžeta Srbije daje novčana pomoć srpskom i nealbanskom stanovništvu na Kosmetu doneta je gotovo pre devet godina kako bi se pomogao „taj živalj dole“. Međutim, kako kažu, sagovornici Ekonom:east magazina pare ne odlaze u prave ruke, ne služe jačanju institucija u južnoj srpskoj pokrajini, nego za bogaćenje već bogatih ljudi u Beogradu i kupovinu nekretnina po centralnoj Srbiji.

Kol’ko para

„Budžet ministarstva za KiM u narednoj godini biće četiri milijarde dinara“, kaže za Ekonom:east Oliver Ivanović državni sekretar ovog ministarstva. On dodaje da se tačna cifra novca koji se izdvaja za Kosmet ne zna jer pojedina ministarstva zasebno izdvajaju novac a davanja nisu samo iz budžeta, već postoje i pojedinačne donacije koje daju opštine, Vojvodina, grad Beograd.

„Izdvajaju se sredstva za plate lokalnih samouprava, projekte povratka, humaniratne svrhe. Ali imamo i sredstva koja izdvaja NIP za izgradnju infrastrukturnih projekata “, pojašnjava Ivanović. Dosta novca odlazi i na socijalna davanja, a oko 25 hiljada ljudi je na platnom spisku. To su pre svega budžetske ustanove, lokalna samouprava, zdravstvo, školstvo.

Nezvanično se pak može doći do podatka da za oko 12 hiljada radno angažovanih u sistemu školstva, zdravstva i lokalne samouprave na Kosmetu, država izdvaja po hiljadu evra u proseku, što je oko 12 miliona evra mesečno. Na godišnjem nivou je to cifra od oko 144 miliona evra.

Pročitaj ceo tekst

Stari laloški valcer

November 13, 2009

Bojan Pajtić je premijer. Godinu i četiri meseca (487 dana) posle formiranja Vlade Srbije, 397 dana od kad je vojvođanska skupština utvrdila (prvi) tekst predloga Statuta AP Vojvodine i samo tri dana manje od broja noći koje je Goran Knežević prespavao u pritvoru.

Dobro, da sad ne sitničarimo, neće Pajtić biti šef u republici već u pokrajini ali je, iz ove perspektive gledano, Tadiću možda bilo bolje ga da je onomad odmah pustio da bude predsednik Vlade Srbije. Ne bi ni tad ovom sposobnom autonomašu falilo apetita, ali bi u svakom slučaju bilo bar manje muke oko Vojvodine. Možda ne bi bio ni autonomaš. Ovako je (samo) „prvi u svom selu“. Ako tome dodamo da će „selo“ imati i svoju razvojnu banku, akademiju nauka i ukupno 153 nove nadležnosti, onda je uspeh još veći.

Tehničke greške i fakti

No, nemojte sve uzimati zdravo za gotovo. Nije uvek sve onako kako piše. Piše i na bilbordima po Novom Sadu da je on „sada glavni grad“ pa nije. Već samo glavni administrativni centar i sedište pokrajinskih organa. Možda je zbog toga i Odbor za propise AP Vojvodine uočio u tekstu Statuta „izvesne tehničke greške“ pa je ispravke u kojima je, između ostalog, „definisan položaj Grada Novog Sada, kao glavnog, administrativnog centra AP Vojvodine…“ ponovo poslao u Skupštinu Srbije. Takođe, nemojte se iznenaditi ako tehničke greške još koji put budu uočavane jer se ova zapeta iza reči „glavnog“ neće svideti Ivici Dačiću. Nema ni dve vlade, već je samo termin „izvršno veće“ zamenjen terminom „vlada“. Kažu, zbog evropske prakse.

Zato, pitanje je koliko će se i ova nova 153 prava stvarno i u kom obliku primenjivati u praksi jer će nadležnosti u oblasti obrazovanja, vodoprivrede, šumarstva, prostornih i regionalnih planova, zavisiti od usaglašavanja sa republičkim organima. Pitanje je i koliko su ove nadležnosti nove jer ih je većina nastala Omnibus zakonom usvojenim još 2002.

Ono što stvarno, i bez tehničkih grešaka, piše u novom Statutu jeste da ova pokrajina ne može donositi zakone, da će umesto „međunarodnih ugovora“ moći da sklapa „međuregionalne sporazume“, da će moći da otvara samo ekonomska predstavništva u Evropi i Briselu ali i to samo uz saglasnost Vlade Srbije.

Pročitaj ceo tekst

Beograd pamti, Moskva suzama ne veruje

October 23, 2009

Srbija je uspela nešto da promeni. Ovde čuda, više, ne traju tri dana. Već dan i po. Dmitrij Anatoljevič Medvedev, predsednik Ruske federacije je došao, rekao šta ima i otišao. Sve sa smešom. Nasmejani su bili i srpski političari, a ko će se poslednji smejati nije zahvalno prognozirati.

Gost je dobio šta zaslužuje. Ali i dosta toga pride, rekli bi cinici. Čisto da se pokaže da Srbi ne vole da škrtare. Barem na aplauzima. Domaćini su dobili onu milijardu koju su tražili. Potvrdu podrške za očuvanje teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Po prvi put javno sa ruske strane podršku evro integracijama. Ali i, bar, jednu stvar pride. Koju nisu tražili. Ali, koga je moliti nije ga ljutiti.

„Uveren sam da će još dugo biti država u Evropi koje neće biti članice NATO, ali to ne znači da one neće učestvovati u pitanjima bezbednosti“, rekao je ruski predsednik posle sastanka sa srpskom delegacijom. Boris Tadić, srpski predsednik sigurno zna šta znači ta rečenica jer je sa Medvedevim u četiri oka razgovarao 45 minuta duže nego što je predviđeno protokolom, a javnost je može tumačiti kao poziv Srbiji da uđe u novi sistem evropske bezbednosti po kome nijedna država ili organizacija ne bi trebalo da ima isključivo pravo da održava mir i stabilnost, ali i kao njet (sa velikm Nj) ulasku Srbije u atlanski vojni savez.

Slučajna i namerna simbolika

Inače, svanulo je u sedam sati. Nije bilo kiše kao nekoliko dana pre 20. oktobra ali ni beline kao dan posle. Iako su to mnogi očekivali „sunce u ovom gradu nije zasjalo kako treba“. No, za nekoga ko (kolektivno) zaspi uz trubu, dobro smo ustali. Za neupućene, zaslugom političara koji su političkom odlukom postali menadžeri u Srbija gasu, Galenici i Dunav osiguranju orkestar od 100 trubača podsetio je 19. oktobra uveče na Trgu republike poreske obveznike da je sutra veliki dan. Polit-menadžeri su samo jednu stvar zaboravili. Da građanima kažu kako ih čaščavaju njihovi parama, kao i da Beograd nije oslobođen 19. već 20. oktobra i da ne se ne trubi dan ranije zbog njih već zbog bezbednosti ruskog predsednika.

Počelo je, kažemo, bez mamurluka ali i bez nekog, velikog, poleta. Falila je i tenzija koja se osećala kad je onomad dolazio američki potpredsednik Bajden. Možda i zbog toga što smo se uhodali, navikli na velike događaje a i drugi put nikad nije kao „prvi put“. Ima, bar menje treme.

Dakle, jedno sasvim prosečno jutro. Pijačni prodavci rasuli su se sa Kvantaša po gradskim pijacama. Deca u školu. Novinari u Palatu Srbija. Vuk Jeremić u jutarnji program RTS-a da podseti one (ako ih ima) koji još ne znaju ko nam dolazi tog dana. Jeremić je bio kao ona prva truba koja se čuje u Izgubljenom jagnjetu (da ostanemo u ambijentu Guče) i koja, polako pojačavajuči ton, doziva ostale trubače koji preuzimaju ariju, a on i Ivica Dačić kreću kao aerodromu. Iako se, dakle prolamao zvuk trube a ne muzika Riharda Vagnera, to jutro je podsećalo na ono iz Kopoline „Apokalipse danas“. Samo što su umesto poručnika Bila Kilgora koji je kod Kopole objašnjavao vojnicima kako voli miris napalma ujutru, ljudi iz protokola objašnjavali novinarima kako ne vole miris nikotina. Nije, dakle, mirisalo ni na napalm, ni na votku, ali su jadni novinarčići morali da se kao u srednjoj školi, guraju u muškom toaletu, sve gaseći opuške u WC šolji.

Prema nekim procenama ovaj susret pratilo je preko 500 srpskih, ruskih i drugih stranih novinara, a ljudi iz državnih pres službi su se trudili da sve dobro organizuju. I preorganizovali. Dan ranije su deljene akreditacije, svaki minut protokola je objasnjavan nekoliko puta. Novinari su upozoreni da neće moći da prisustvuju svečanom dočeku već će sve moći da prate preko tv ekrana u jednoj od konferencijskih sala koja je, ničim izazvano, nazvana pres salom. Od „biće dovoljno ekrana da sve vidite kao da ste napolju“ došlo se do tri televizora skromnih dimenzija (sa sobnim antenama) na kojima je uživo išao „Veliki brat“. Možda će neko i u ovom naći simboliku, ali je posredi ta preorganizovanost koju smo pomenuli i koja je dovela do toga da tri minuta pre zvaničnog početka ceremonije nema signala RTS-a na tim televizorčićima.

„Kolege, izvinjavamo se, signal je iznenada pao, možda će doći kasnije, ali da ne bi rizikovali, možete sići ispred glavnog ulaza i stati iza tv ekipa“, rekli su nam iz protokola. Čudno je kako može da padne signal koga nije ni bilo al’ ‘ajde. Ovo je sreća u nesreći. Bar nas nisu njušili službeni psi kao kad je dolazio Bajden.

Da, upadljivo je da u zvaničnoj srpskoj delegaciji nije bilo ni Dragana Šutanovca, ministra odbrane a ni Mlađana Dinkića, ministra ekonomije pa je propala spekulacija da li će Medvedev za njih dvojicu, kao američki potpredsednik za Jeremića (u šali pa privali) upitati: jel’ su ovo oni koji nam prave probleme.

Pljuštali poljupci

Šutanovac se, ipak, sa vojnim vrhom pojavio na Groblju oslobodilaca Beograda a Dinkić je zamenu imao u Vesni Arsić, državnom sekretaru ministarstva ekonomije koja je, posle potpisivanja potpisivanja Memoranduma o saradnji administracije Kurske oblasti sa Ministarstvom ekonomije tri puta, po srpski, poljubila gubernatora Aleksandara Mihajlova. Inače, od poljubaca je praštalo na sve strane. Ivica Dačić je, samo u jedan obraz, poljubio Sergeja Šojgua ministra za vanredne situacije sa kojim je kasnije potpisao Sporazum o saradnji u vanrednim situacijama. Gde smeš dva puta da ljubiš ministra koji je preživeo i Jeljcina, i Putina i evo na svečanoj Akademiji u Centru sava sedi tik do Medvedeva. To valjda dovoljno govori. Kao što činjenica da je na toj istoj akademiji Milorad Dodik, predsednik Republike Srpske sedeo do Borisa Tadića ne govori da je zanemaren Miki Rakić i Srđan Šaper već o tome da je bilo potrebno Dodik za svaki slučaj bude bliže Medvedevu, kako ne bi ispalo da je džaba dolazio. Srpski predsednik Tadić je ljubio samo ženski deo srpske delagacije (Vesnu Arsić i Slavicu Đukić Dejanović, obe po jednom) ali se zato smejao više nego na fudbalskoj utakmici sa Rumunijom, a u nekim trenucima se ponašao kao na stadionu, dakle, na momente nonšalantno. Dušan Bajatović se posle Ugovora o gasovodu „Južni tok” i o formiranju zajedničkog preduzeća za skladište gasa „Banatski dvor” nije ljubio sa Aleksejem Milerom ali je bio crven kao marama one partizanke u spotu „Beograd pamti“, koji se danima vrteo na televiziji a i te večeri u Centru sava. Važno je primetiti da se Sergej Lavrov, ruski ministar spoljnih poslova i pre i posle potpisivanja Sporazuma o saradnji u oblasti unutrašnjih poslova sa Ivicom Dačićem i Sporazuma o saradnji u oblasti kulture, nauke, sporta i omladinske politike od 2009. do 2011. godine sa Vukom Jeremićem držao strogo ozbiljno. Hladan i odmeren.

Ćaskanje sa Tomom Nikolićem

Medvedev nije, kako se tvrdi, prvi ruski predsednik koji je posetio Beograd, ali je prvi strani državnik koji je govorio pred poslanicima srpskog parlamenta. Kako je tek tu praštalo od aplauza. Bis nije bio za govornicom već na koktelu, gde je, kažu upućeni, Medvedev prvo (nekoliko minuta) proćaskao sa Tomom Nikolićem a onda i sa ostalim poslanicima. Potom je u Partijaršiji primio Orden Svetog Save i na kratko se sreo sa još nekim viđenijim Srbima, čija imena nećemo pominjati, ali je sigurno da to nije bio predsednik DSS-a. Koštunica, dakle, nije video Medvedeva. Iako je to, sva je prilika, bilo planirano, ali na jednom drugom mestu.

Za to vreme pojedini delovi grada bili su ispresecani kordonima policije, koja je obezbeđivala trasu kojom su delegacije prolazile i gde su boravile. Bilo je, ako je verovati ministru policije, angažovano preko 6.000 policajaca.

Šlag na torti je bila pomenuta Svečana akademija na kojoj je Medvedev uspeo da, bar prividno, pomiri SUBNOR i mitropolita Amfilohija, socijaliste i Vuka Draškovića, Aleksandra Karađorđevića i Peka Dapčevića i svima njima u društvo dovede Milanku Maru Karić i Ekstra Nenu, između ostalih. Medvedev je uspeo i da odloži TV Slagalicu i tako nam uskrati još jedno „dobro veče“ od Milke Canić.

Bilo je, kako da kažemo, nesvakidašnje. Falili su samo Latinkini liberali i Tihi i Prle. Njih je ruski predsedik sledećeg dana isterao i iz ukršetenih reči. A Beogradu nije neka vajda što pamti, kad Moskva suzama ne veruje i što pokazuje da nam uz svo grljenje i cmakanje kese nisu sestre. Jer ona milijarda nije na lepe oči. Dasvidanja, tavarišći.

Hleba, a ne igara

September 18, 2009

Partija koja građanima ponudi povećanje zarada i daleko bolji životni standard, ali pre svega uspe da ubedi birače u ostvarivost obećanog, osvojiće najviše glasova na prvim narednim izborima.

Međutim, izbora i nema zbog toga što umesto povećanja imamo smanjenje zarada i talase otpuštanja, što je standard sve slabiji, što bi izlaznost u ovom trenutku bila jedva 40 odsto ukupno upisanih birača koji su nepoverljivi, koji nemaju nadu da bi bila formirana dobra vlada i koji (čak 53 odsto njih) misle da zemlja ne ide u dobrom pravcu.

I neće ih (izbora) ni biti, u narednih godinu dana ili najmanje šest narednih meseci, kako tvrde Ekonomistovi sagovornici.

Vlast određuje tajming

Istoričar Čedomir Antić smatra da posle intervencije MMF-a i otklanjanja pretnje izglednog bankrota države, izbori neće biti održani tokom narednih šest meseci. Iako, kako kaže, sledeća godina može biti krizna, izvesno je da će neuspeh privatizacije biti manji nego što je to bio slučaj ove godine.

„Imajući u vidu političke i ekonomske okolnosti kao i raspored moći partija, a to je ipak nešto što se ne menja preko noći, mislim da će ova vlada da potraje i da ipak neće biti izbora sledeće godine“, tvrdi za Ekonomist Đorđe Vuković, programski direktor CESID-a.

„Parlamentarna istorija „Druge republike“ (Srbija posle 1990.) pokazuje da izbore nikada nisu izazivali narodno nezadovoljstvo (sa izuzetkom decembarskih izbora 2000. koji bi takođe bili nemogući bez puča unutar Miloševićevog režima), kriza ili moć opozicije (2003. izbore je izazvala tiha podela u DS-u)“, kaže za Ekonomist Antić dodajući da izbore može izazvati neslaganje u DS-u ili sukob u odnosima u vladajućoj koaliciji, prvenstveno na relaciji DS-G17 „pošto ostale stranke mogu biti zamenjene ili njihovi poslanici mogu biti promenjeni“. Antić smatra da će do krize u DS teško doći dokle god je Tadić predsednik Republike, ali je ne isključuje u odnosima sa G17 plus.

„Međutim, mislim da je ova stranka uglavnom pod kontrolom DS-a (što je pokazala afera Krišto) i da bi Dinkićev pokušaj da samostalno deluje i obori vladu doveo do njenog raspada. Dakle, najizglednija mogućnost za vanredne izbore je da vlada tokom 2010. ili 2011. postigne nekakav uspeh“, konstatuje Antić uz ogradu „u politici je sve moguće, a za društva kao što je naše svetske krize su najopasnije u vreme kad su na izmaku“.

Motiv…

Osim ovog, opipljivog uspeha vlasti, šta bi još mogla da bude tema i lajtmotiv koji će motivisati apstinente da promene svoj stav a glasače opredeliti da daju podršku nekoj partiji.

Đorđe Vuković smatra da je teško odrediti neku temu koja bi mogla da bude diferencija specifika i koja će jasno razdvoji političke partije.

“Izbori će se zasnivati na potpuno drugoj stvari. Ne na temi nego na poverenju u lidera i u stranku da će stvari vezane za ekonomiju, međunarodnu saradnju i bolji standard da se obistine. Znači, stranke će se razlikovati samo u tome da li imaju ili nemaju poverenje građana da će to ispuniti”, tvrdi Vuković za Ekonomist. On smatra da više neće biti preovlađujuće šta treba uraditi, pa čak ni kako nešto treba uraditi, već će na prvim narednim izborima ključno pitanje biti da li stranke sa svojim kadrovima to “šta” i “kako” stvarno mogu i da urade.

“Ukoliko budemo dobili status kandidata za EU, što nažalost u manjoj meri zavisi od nas, biće nam otvoreni bogati fondovi pa će svakako biti o tome reči. Naravno, govoriće se i o korupciji”, dodaje Čedomir Antić koji smatra da će državne, ustavne, nacionalne teme kao i teme o privredi i kulturi biti, kao i obično, u drugom planu.

“Pitanje Kosova i Metohije je zatvoreno 1999. kad narodno nezadovoljstvo nije bilo dovoljno veliko da Miloševića obori sa vlasti, niti izazove izbore. Za legaliste ono je stavljeno na stranu 2008. kad su građani uslovni SSP i bajati sporazum oko Zastave pretpostavili zvaničnoj državnoj politici prema Kosovu i Metohiji”, pojašnjava svoj stav Antić. S druge strane, dodaje, odnos prema EU je, naravno, drugačiji.

“Tu se radi o nekakvom novcu i standardu koji toliko znače našem socijalno-radikalnom društvu, a politička elita je posebno zainteresovana za ovaj projekat zbog brojnih sinekura koje im pridruživanje u ovaj birokratski raj stavlja u izgled”, zaključuje Antić.

Dakle, tražiće se rezultati, poverenje i kadrovi.

Nekih opipljivih rezultata nema poodavno. Čak i da Srbija od januara sledeće godine bude stavljena na belu šengen listu, da do kraja godine preda zahtev za kandidaturu u EU, Ratka Mladića isporuči Hagu i odblokira SSP – to nije nešto što se maže na hleb i sa čime se ide na izbore.

…i poverenje

Poverenje je, prokockano još ranije, a trenutno ponašanje ga samo dodatno povećava. Kako verovati nekome ko je, na primer, samo o smanjenju javne administracije od maja do septembra meseca dao toliko oprečnih izjava.

Od toga da je potrebna reforma ovog sektora, da se to ne može uradi zbog nedostatka novca za opremnine, do naknadne pameti da se ipak mora krenuti sa “istorijskom reformom” i smanjenjenjem 10 odsto od ukupnog broja zaposlenih već u januaru naredne godine (premijer Mirko Cvetković i ministar ekonomije Mlađan Dinkić), ili prvo osam a onda dve hiljade birokrata manje (ministar uprave i lokalne samouprave Milan Marković), ili 14.000 prekobrojnih (ministar finansija Diana Dragutinović) ili 50.000 prekobrojnih (koje je, najtačnije, izbrojao guverner Radovan Jelašić).

Kako, s druge strane, verovati nekome ko je 18 godina (Nikolić i Vučić) pričao jednu priču, kleo se u granice svih srpskih zemalja, optuživao i preslušavao glavne urednike, dobijao državne stanove i osip na pomen neke zapadne zemlje, a danas brani slobodu medija, komunicira sa stranim ambasadorima i Evropu pominje tri puta u istoj rečenici. Kako verovati ovom dvojcu koji se svako malo pozivao na kumovske veze sa Vojislavom Šešeljem, inaugurisao ga u najvećeg srpskog intelektualca i heroja a onda naprasno konstatovao kako je dobro što je došlo vreme da ne “moramo nositi majice sa kojekavim likovima”.

O kadrovima da i ne govorimo. Oni su isti decenijama, ako ne računamo promene stajlinga, garderobe i bedževa.